Marketing
BLOGOMOBILSKI TRENING ZAGREBOM
Budući da ne volim ostavljati stvari nedorečene, ipak ću se ovoga sivog jutra, dok se vrane pripremaju za jutarnju tjelovježbu, pokušati prisjetiti jučerašnje moje vježbe hodanja, fotografiranja i slanja fotografija izravno u svima nama dragu Blog-mrežu.
Dakle, Dario mi je objasnio kako funkcionira kompjutor i mobitel-fotoaparat, kako to dvoje povezujem i kako funkcionira kad mi uspije pogoditi svaki dirku ili kako se sve to zove. Ja sam sve uredno zapisao budući da se odavno držim one narodne: pametan piše, a budala pamti.
Potom smo krenuli u akciju, naime u provjeru moga na brzinu stečenog znanja u Darijevoj školi za paćića starog.
I dok je Dario fotografirao, a ja pisao išlo je dobro.
Komplikacije su počele kad sam ja počeo raditi sam. Dario je otišao doma ubiti pola sata oko, a ja sam krenuo Ilicom prema trgu ubiti koju dobru fotografiju.
Uglavnom se poslije tog poziranja izljubih s Chirockyjem, kako ga prozvah prije dvadesetak-tridesetak godina. Onako muški, sočno i u obraze (čujem li ta kako neko tamo društvo skandira - Ćiro pederu! Kemo Pederu!). Upitah ga tko je mlada dama, a on mi reče da je dama književnica i da je došao na promociju njene knjige. Vidjeh knjigu na onom stoliću kod ulaza, ali ne upamtih o kojoj je književnici riječ, pa čak ni naslov knjige nisam upamtio, a zapisao nisam. Tješi me to što, posljednjih tisuću godina, baš i ne pratim tu vrst literature. Moji će vjerni čitatelji i nevjerne čitateljice tu informaciju već saznati, ako ih bude zanimala, a ja obećajem da ću ubuduće sve zapisivati.
Uglavnom se sa Ćirom dogovorih da ćemo se čuti i dogovoriti koju ćemo dionicu propješačiti skupa.
Naravno, kod Charlyja uobičajena subotnja gužva.
Vidjeh bivšeg nogometnog izbornika O(t)ta Barića u društvu Marije Braut kako nekoj ljepuškastoj TV novinarki daje intervju. I, opalih ih iz prve. Svima će biti jasno da jedna od naših najboljih umjetnica s fotoaparatom, Marija, ne voli uslikavanje, pa se sakrila iza elegantnih ženskih ruku. S Barićem se rukovah, upitasmo se za zdravlje. On dobro izgleda, premda je stariji od mene. Dobro su ga upeglali, pa izgleda prilično mlađahno., između sedamdeset i osamdeset, takozvane najbolje študentske godine! Onda se tu nađoše Željko Mataja i Saša Zalepugin. Nas se trojica, Mataja, Zalepugin i ja gotovo ubismo dokazujući Kingu Kraljeviću prednosti kompjutora. S Kingom me veže duuugogodišnje poznanstvo, još tamo iz doba kad sam se, kao sedamnaestogodišnjak bavio nekakvim borilačkim sportovima, a King harao hrvatskim, jugoslavenskim, europskim i svjetskim dizačkim scenama. Mislim da je svojedobno bio čak i svjetski rekorder u nekoj manje teškoj kategori. Poslije je bio diplomat od karijere. Novinari ga često predstavljaju kao bivšeg policajca, ali koliko ja znam King nikad nije radio u policiji.
Uglavnom sam demonstrirao novostečeno znanje s kompjutorom, a kad sam otvorio, na Googleu, stranicu Marijan Kraljević King, pojavilo se priličan broj jedinica, što je Kinga zaprepastilo i uvjerilo da je krajnje vrijeme da nabavi kompjutor. Žalio se da je cijeli život imao sekretarice, pa nije naučio čak ni pisati na stroju. Slično je bilo i sa Sašom, ali sad Saša redovno surfa, čak i po Blogu, a slično je i s Matajom.
Poslije se uputih do Gradske kavane gdje se sretoh sa Brankom Jordanićem, negdašnjim glavnim državnim inspektorom. Naravno, ni taj susret ne prođe bez radosti.
Poslije sam, u onoj gužvi na Trgu, previdio prijatelja koji mi je nedavno spasio život. Srećom, bilo je tu i nekih Blogera, pa me jedan od njih, mislim Beli ili tako nekako, zaustavio i rekao da me zove upravo taj koji mi je spasio život, dr. prof. itd. Izet Aganović. Dakako, bilo mi je neugodno, pa se ispričah starom prijatelju. Upoznao me sa svojim društvom, prozborismo poneku o mojoj šetnji. Izet neće doći na ispraćaj, budući da je tog dana u Istri. Nego ćemo se već negdje naći.
A to s mojim životom je smiješna priča. Najprije me nešto drmnulo, pa sam postao vrlo usporen. Pluća mi gotovo uopće nisu radila. I, tako, shvatim da je dama došla po svoje i lijepo legoh u krevet, jer damu uvijek treba čekati u krevetu. Kad sam gotovo otegnuo papke, po mene su stigli prijatelji, predvođeni Suletom Tabakovićem i nasilno me odvedoše doktoru Mehuliću. Hop-cup i nakon sat-dva, pluća mi proradoše, a idućih nekoliko mjeseci nabacih izgubljeno salo. Potom sam još jednom imao krizu, ali je tada tu boljku čini se zauvijek sredio Izet i ja se, ni od koga izazvan, pomladih. Doduše, još mi ne rade neki privjesci, ali to zaista nije važno.
Od tada intenzivno pješačim. Naime, ja jesam pješak, ali baš mi je Izet savjetovao da što više šećem, pa se može reći da je dr. Aganović liječnički otac bezgrješno začetog Blogomobila.
Poslije svratih opet kod Charlyja, tamo se pozdravih s drugarom Garom, uglavnom poznatom većem broju ljupkih Zagrepčankih i njihovih manje ljupkih, no dobro... i Nikom Pavlovićem, glumcem i direktorom Komedije. Puno više volim glumca u Niki nego direktora. Direktor može bilo bilo tko, ali onakav glumački talent upropaštavati direktorovanjem, e to mi zaista nije jasno.
Nakon toga, umoran od mobitela i kompjutora, a najviše od razmišljanja kako da to dvoje spojim u uspješan zagrljaj, odoh kući.
Malo sam prćkao po novom kompjutoru, a onda sam pozvao Ambu da mi pomogne. I tako je nastala fotografija vrlog pilota HRZ-a za mojim radnim stolom, dva laptopića i TV negdje u daljini.
Poslije opisah sve što mi se zbilo, ali to se negdje izgubilo u Svemiru na putu između mene i Bloga. (Molim poštenog Svemirca da nađeno zadrži, a ostalo baci u smeće.)
Sad idem fotografirati stambeno naselje vrana. Da ih barem imam na fotografiji, kad ih neću vidjeti duže od godine dana.
Post je objavljen 08.05.2005. u 09:37 sati.