Iskreno i meni je bilo. Kad smo sjeli na kavu u jedan kafic u centru grada, preko puta parka, odmah sam mu rekla da ja ne mogu imati decka. Nije me preispitivao zasto, jednostavno je to prihvatio, time i mene ovakvu kakva jesam. Rekla sam mu da je najbolje da idemo polako. Ne sjecam se sto je odgovorio...
Ali sjecam se da mi je rekao da pise i da bi me cak uzeo za lika. To me podsjeca na onaj film, samo bez hollywoodskog happyenda, pisac se zaljubio u djevojku i ona u njega.
Sjedili smo i pricali, o svemu, o profesorima, o glazbi, pjesmama, bojama... A dotle je vani padao snijeg, pahulje krupne kao perje vio je vjetar. Pogledao je van, nasmijao se i pitao kako cemo kući. Nisam htjela da me prati kuci, ali inzistirao je barem dio puta da me otprati. Sakrili smo se pod moj kisobran, naravno, on ga je nosio, i otpratio me do jedne ulice, mislim da je tad vec snijeg prestao padati.
Post je objavljen 08.05.2005. u 00:42 sati.