ZAŠTO HRVATSKI NOVINARSKI CEH NE MORA STATI U ZAŠTITU NOVINARA I UREDNIKA DVAJU HUŠKAČKIH PAMFLETA
Poznati beogradski novinar Petar Luković vodio je tijekom desetljeća Miloševićeve diktature preciznu evidenciju o novinarima koji su u toj zemlji pozivali na rasnu i nacionalnu mržnju, huškali na rat, prozivali neistomišljenike, obavljali prljave poslove za tajne službe i služili režimu. U toj debeloj bilježnici Ivica Marijačić i Domagoj Margetić, hrvatski novinari protiv kojih je Haaški sud podigao optužnicu zbog nepoštovanja suda, sigurno bi zauzeli počasno mjesto. Luković je nakon pada Miloševića nagovarao ubijenog premijera i svog osobnog prijatelja Zorana Đinđića da nova vlast sudi tim “novinarskim zločincima”, ali za to ipak nije bilo hrabrosti. U Hrvatskoj, na žalost, nije bilo čak ni jednog Lukovića koji bi sličnu evidenciju (s časnom iznimkom Feralovih “Greatest Shits”) vodio za hrvatske novinarske pandane. Da je bilo hrabrosti za to, možda Marijačić i Margetić ovoga trenutka ne bi odgovarali samo za nepoštovanje suda, nego i za teže stvari.
“Interes javnosti”
Imajući sve to na umu, trebaju li hrvatski novinari principijelno stati u zaštitu novinara i urednika dvaju huškačkih pamfleta, Hrvatskog lista i Hrvatskog slova? Oni su objavljivanjem transkripta tajnog svjedočenja zaštićenog svjedoka, koji su dobili od bivšeg šefa SIS-a Markice Rebića, prekršili haaški pravilnik o postupanju i dokazima i za to zaradili optužnicu. Objavili su nešto što se ne smije objaviti, što samo po sebi nije kuriozitet za nekoga tko želi biti novinar. Samo, jesu li to učinili u interesu javnosti?
Post je objavljen 07.05.2005. u 23:41 sati.