Najprije razjasnimo razliku između prava i zakona. – Premda oni koji govore o ovome obično brkaju jus i lex, pravo i zakon, ipak ih treba razlikovati. Pravo se sastoji u slobodi da se uradi ili uzdrži, dok zakon naređuje i obvezuje na jedno od toga dvoga. Tako se zakon i pravo razlikuju koliko i obveza i sloboda, koje su u jednoj te istoj stvari nespojive.
Ovih dana neobično često se koristi izraz gruntovnica iliti zemljišnik, zemljišna knjiga. Što je to? Kod nas je to Odjel, dio Općinskog suda u kojem se vodi popis imovine, nekretnina, na području teritorija RH. Avioni i brodovi isto tako, prema zakonu, pripadaju toj kategoriju pa se vode u takvim upisnicima.
Zemljišne knjige su jedne od bitnih pretpostavki u određivanju državnosti i suvereniteta jedne države, jer kroz njih saznajemo granice i prava jedne države na teritorij, a isto tako tko je vlasnik tih nekretnina. Koliko je to važno vidimo da se te knjige vode po posebnom Zakonu o zemljišnim knjigama kao i razrađenom Pravilniku o načinu i unosu promjena u zemljišnim knjigama nosioca prava vlasništva, posjeda, hipoteka, tereta, zaloga itd.
To bi trebale biti knjige koje su uvezane i zapečaćene, kako bi podatci u njima bili vjerodostojni. Svaka nekretnina ima svoju povijest, pa tako i naše nekretnine u Hrvatskoj imaju svoju povijest koja je zapisana od dana kad su nekretnine, i vlasništvo na njima, upisane u popis nekretnina. Kod nas to seže u vrijeme Austrije ili Italije, kao u Istri i Dalmaciji, da ne idemo u još dalju prošlost. Gruntovnica ima Glavnu knjigu, Knjigu položenih isprava i Knjigu evidencije koje zajedno moraju odražavati pravno stanje nekretnine, jer je upravo Nekretnina glavna junakinja ove priče. Vlasnici su nositelji prava te nekretnine.
Kako je u nas stanje gruntovnica?
Odgovorno tvrdim, jedini izrazi su: užas i katastrofa!
Zašto se ovih dana protura teza: "…Europi i ostalim bjelosvjetskim probisvijetima je stalo da se srede zemljišne knjige kako bi nas mogli pokupovati …"
Jeli tomu tako?
Neće biti.
Nama vlasnicima i državljanima Republike Hrvatske stalo je da ovo što nam je ostalo od imovine, tj. Nekretnina, imamo sređeno i da možemo, kao vlasnici, raspolagati s njima, jer je to pravo samo vlasnika.
Nijedna državna vlast to ne može osporiti.
Ova, naša, vlast pokušava – bacajući nam stalno pijesak u oči i plašeći vlasnike čija imovina nije sređena kao i vlasnike čija je imovina oteta i nesređena – da će nam je Nepoznat Netko kupiti.
Kupiti se može samo od vlasnika i njegovom voljom.
Naime, pravo vlasnika je neprikosnoveno.
Dakle, nije točno da za prodaju ili bilo kakvo drugo raspolaganje svojom imovinom trebam pitati demokratsku vlast za dopuštenje? Kaj oni imaju z mojim gruntom?
S nekretninom može raspolagati samo vlasnik. Točka, nema više.
Vlast je tu samo zato da nam uredi, temeljem Zakona, pravno okruženje u zaštiti naših prava iz Ustava i sve to harmonizira sa Europom.
Zašto ova moja tvrdnja stoji? Zato što su se u Hrvatskoj dogodile stvari zbog kojih ćemo, mi obični ljudi, obrati bostan. Stanje vlasništva u zemljišnim knjigama je od 1990. godine doživjelo nasilje bez presedana. Ni jedna država bivše zajedničke države nije učinila ono što su učinili naši vrli poslušnici. Ne administracija, jer nema kolektivne krivnje, nego pojedini referenti, suci i predsjednici Općinskih sudova. Od onog Zagrebačkog do posljednjeg Općinskog suda koji su učinili kriminal bez presedana i to na zahtjev političkih moćnika.
Gospoda referenti i suci, uz blagoslov predsjednika Općinskih sudova, pouzdano su, valjda za sitnu lovu i po nalogu Onih, vlasništva u zemljišnim knjigama mijenjali mimo odredaba Zakona o zemljišnim knjigama. Kad su upisali nove vlasnike Oni su u bankama dizali naše novce, kao u samoposluzi, i kupovali naše dionice, stanove itd (vidi post ALI BABA i 200 HAJDUKA), a nekretnine su služile za osiguranje kredita. Dakle, banke su morale, prije nego što su izdašno kreditirale tu braću i sestre, provjeriti način stjecanja vlasništva. Banke od nas, malih miševa, to traže, pa ako želimo kredit moramo dokazivati i tko nam je otac, a, zna se, ovi o kojima pišem samo su trebali donijeti bilo kakav papir da je imovina njihova. Pa kad im je krenulo, našlo se tu bezbroj potvrda, naravno bez pokrića. Sudovi, bez pravnih osnova, upisuju vlasništvo na nekretninama, banke bez provjere daju kredite, a mili nam i podobni građani, odnosno oni, kupuju li… kupuju.
Sad tko je i na koji način kršio Zakone? Jedan primjer.
Agencija za privatizaciju, prethodnica HFP-a, kao i HFP, osnivale su ili davale suglasnost za osnivanje novih poduzeća u prostorima firmi bivših republika. Kao da bi olfo sačuvali radna mjesta. Potom se izvrši lažna procjena nekretnine, normalno na manju vrijednost, a onda se takvu nekretninu unese u temeljni kapital novoosnovane firme.Trgovački sud ne traži osnovu stjecanja vlasništva na nekretnini, a to je prva greška.
Općinski sud tada zaprima zahtjev za upis, te novoosnovane firme, u zemljišne knjige na nekretninu koja je, temeljem procijenjene vrijednosti vještaka i rješenja o osnivanju firme od Trgovačkog suda, osnova za upis i pravovaljani dokument. A to nije pravovaljani dokument, jer nema volje vlasnika, kao ni zakonskih osnova iz Zakona o zemljišnim knjigama da bi se mogao netko upisati u gruntovnicu iliti zemljišne knjige na ovaj način, ali je i to redovno - druga greška.
Tko je to mogao svjesno napraviti? Samo ljudi iz gruntovnice i to na nečiju naredbu da se tako imovina vlasnika iz drugih Republika, negdašnje zajedničke države, depersonalizira. Nezakonito? Naravno, jer je to i namjera ovih radnji.
Navodio sam u prošlim tekstovima da je Hrvatska potpisala Međunarodne ugovore, bilateralne i multilateralne, vezane za rješenja imovine kod razdruživanja. Ti su ugovori ratificirani, a na snazi su od 1996. i 2004. godine.
KOJA CRNA DIGITALNA GRUNTOVNICA?
Koje podatke ćemo moći dobiti iz digitalne gruntovnice? One frizirane, lažne, koji su nastali temeljem najprije donesenih, a zatim poništenih Zakona i Uredbi. A takve gruntovnice imaju upisane lažne vlasnike?
Gruntovnica, kao matična knjiga vlasništva, u pravnoj bi državi trebala i morala imati točne, prave podatke, jer je to osnova za povjerenje građana, investitora i stranih ulagača u poslove.
Povjerenje u Državu postoji samo ako se sama Država pridržava onih pravnih normi koje je sama propisala.
Osnovno što se mora napraviti prije puštanja u rad digitalne gruntovnice je provjera točnosti podataka, kao i poništenje, temeljem navedenih Zakona, svih onih nezakonitih upisa.
Postavlja se pitanje: mogu li ispraviti ovo krivu gruntovnu Drinu oni koji su je iskrivili? Naravno da mogu i moraju! Samo ih treba obvezati da u određenom roku isprave sve greške. U protivnom, protiv njih bit će pokrenut kazneni postupak, što Zakon dobro definira člankom o kaznenoj odgovornosti. Poništenje bi se već moralo provoditi, jer je Zakon koji poništava rečene nezakonitosti stupio na snagu 3. lipnja 2004. godine, evo za koji dan bit će puna godina dana. Ministarstvo pravosuđa zaduženo je za provođenje. A oni bi, pak, promovirali digitalnu gruntovnicu s netočnim podatcima. Kaj god.
Navedeni Zakon kaže da "svaki navodni prijenos prava izvršen nakon 31. 12. 1990. godine smatra se ništav…." Što znači da nije proizveo pravne posljedice.
Što predlažem?
Ništa epohalno. Valja samo slijediti putove onih kredita pojedincima ili firmama kojima je, kao osiguranje kredita, poslužila je imovina koja podliježe rečenom zakonu. Jer banke moraju imati evidenciju kredita; tko je dobio kredit; na osnovu kojih programa; što je dano za osiguranje kredita i jesu li krediti izvršeni prema projektu? I opet: ?!
Vrlo lako, zar ne? Za te mućkaroše i prevarante imam razrađen mehanizam, temeljem donesenih Zakona, kojim se sve ovo može riješiti bezbolno, dakako bezbolno za sve nas koji u tome nismo sudjelovali.
Možda će neki mudronja pokušati ovo negirati pričom o zastari? Nema šanse, jer zastare, naime, nema. Mudronje jedino neće da provedu Zakone. Neće, a i ne znaju.
Ima ih koji znaju, mogu i hoće. Koji još nisu lobotomirani. Koji ne pate od amnezije, a amnezija je, u ovom slučaju, samo drugo ime za strah.
Zato valja reći: dok smo mi, pomalo u transu, sanjali Lijepu našu, oni su naš san iskoristili i stvorili Lijepu svoju.
Prisjetimo se samo što su bili 1990. godine i čime su startali u privatizaciju.
Post je objavljen 07.05.2005. u 03:34 sati.