Marketing
Nekoliko razloga ZA eutanaziju starih i nemoćnih
Drugari mnogobrojni po pečalbama + na rodnoj grudi!
Puno vas ima pa rekoh, evo načina da koliko-toliko ostanemo u kontaktu. Od večeraske blogam.
Sad ću to na brzaka, jer je kasno i krevetac zove.
Javljam da sam tradicionalno, kao i svakog maja, izgubila trudnoću te da su me kiretažirali u Apolinarskoj bolnici. Koja BTW izgleda jako lijepo - vrlo viktorijanska zgrada, kao da si ušetao u "Gospođu Dalloway", totalno netipična za ovaj dio Europe. Pošaljem sliku ili link kad budem imala više vremena.
Daklem, back na depresivnu temu.
Umjesto ritualnog samoubojstva i kliničke depresije, Sudba mi je u (inače vrlo prijatnu) sobu naturila neku nesretnu bakicu kojoj su taj dan operirali trbuh pa je bila sva jadna, krvava, i plačljiva tako da se nisam stigla baviti vlastitim jadima. Već sam u neko doba noći krenula s razmatranjem kako milosrdno, no apsolutno bezuvjetno ubiti Bakicu.
Krenimo redom.
U sobi nas je bilo tri. Osim Bakice i mene, još neka žena u srednjim 40-ima koja u svome krevetu mirno čita tračerske časopise i bavi se svojom mukom. Ja si isto u ruke uzeh pregršt Spyjeva, Storyja, qurceva i palčeva, i gledam kaj je novo na češkoj celebrity sceni.
(Lucie Bila ne smije zatrudnjeti zbog bolesti štitnjače, Karel Gott pokupovao neke silno kičerske slike na aukciji, mali Alfie, sin Ivete Bartošove, vjerojatno najblesavije češke javne persone, prolazi kroz krizu identiteta zbog Ivetinog raskalašenog života...), etc.
U međuvremenu Bakici vrag ne da mira i non-stop pizdi. Tvrdi da mrzi čitati pa je naše intelektualno štivo ne zanima. Televiziju odbija upaliti, jer je nervira. A siroče ne umije šutiti i biti sama već nas cijelo vrijeme maltretira komentarima na svaki najmanji korak ili potez koji poduzima.
Sad si uzimam "praške", sad sam progutala praške. Bože, kad će mi dati nove praške?
Mene koliko-toliko pošteđuje, ipak sam strankinja. Ali ona nesretnica s trećeg kreveta mora odgovoriti na svaku Bakičinu provokaciju!
Najgore je ipak što je Bakica gladna ko pašče, a kako je operirala trbuh, ne daju joj jesti. Pa sirotica svako malo zaziva sestre: "Sestričko, sestričko!" i prosi hranu: "Jeno dvje piškotke, prosim vas, jedno dvje piškotke!".
Kad su joj konačno donijeli vražje piškotke, komada 2, onda pizdi zašto su joj donijeli samo dvije piškotke, i tako dalje, i tome slično, u nedogled.
Na to joj mlađahne sestre objašnjavaju da u stanju u kakvom jeste NE SMIJE jesti krutu hranu, no da mora puno, puno, puno piti i što je najvažnije - prditi!
"ZAKLADNJE (osnovno) je prdit, prdit a prdit!", utješno viče sestrička (jer je Bakica nagluha), a Pacijentici-Supatnici i meni se mrači pred očima pri pomisli na dugačku noć pred nama i teror zatvorenih prozora.
Onda se Bakica ozbiljno primila posla pa je u deset minuta popila litru vode. Pa je ondak sve to fino ispovraćala. Nakon čega je uz gromoglasne prdeže, nastavila i podrigivati.
Istovremeno je našu Jeremiju bilo fakat teško i za gledat', jer koliko god da su je sestričke presvlačile, Bakica je krvarila ko prase. Garnirajte sve piždenjem da joj operu (kratku) kosu, jer nakon narkoze izgleda ko Ježurka Ježić. Siroče. Priznajem da mi je išla na jetra - pa kvragu, i mene su upravo izmesarili i treba mi mrvu mira - ali mi ju je ipak, prvenstveno, bilo žao.
Do trenutka kada se u našu malu sobicu spustila noć.
Horror je počeo tako što su češke kokoši (slepice) u 9 sati odlučile ugasiti svjetlo i krenuti na počinak. Kud ću, kako ću, nije mi bilo druge no pridružiti se tom pernatom bratstvo-sestrinstvu i s njima spavati!
I gle čuda, zaspem ja.
No nažalost, ne zadugo.
U 10 h u sobu udje sestra da me pogleda i u potpunosti me razbudi.
Od tog trenutka kreće moja Kalvarija.
Od 22 h do 3 ujutro ležim u mraku kraj usnule Bakice koja toliko silovito hrče da se tresu prozori u Kairu i Alexandriji. Hrkanje nije samo glasno, već i nevjerojatno kreativno; imamo tu sijaset modaliteta, tonaliteta, molova i durova + puhanje, pištanje, brbrbrbrlllbrblll i ini zvukovi, dajte si mašti na volju! (Pitanje Dabitu: Kako da kreiram zvučne fajlove?).
U neko doba noći, odlučih Bakici na njušku staviti jastuk te svom težinom sjesti na njega. Ujutro ću reći da nam se u gluho doba kroz prozor uspentrao odlunjali pacijent s psihijatrije. Problem je jedino što je Apolinarska nemocnica specijalizirana za porodiljstvo i ženske bolesti. Možda da krivnju svalim na novorođenčad? Možda vampiri? Pa nismo bez vraga u viktorijanskom zdanju!?
Strah od policije me na koncu održao u granicama zakona pa sam u neko doba, iscrpljena ali na životu, konačno usnula.
U retrospektivi: Što mi je pomoglo preživjeti tu noć?
Dvije stvari. Sad ću vam to navesti taksativno, ko Davor Butković.
(A) Pomisao da sutra odlazim. Bakica će već prekosutra da bidne samo draga i sjenovita uspomena.
(B) Milka s lješnjacima, sakrivena u ormariću pored kreveta.
Kad su me prebacivali u krevet iz onih kolica u kojima te furaju iz operacijske sale, sestra mi se zaprijetila da ne smijem jesti. No, onako zdrogirana, nisam bila sigurna jesam li je pravilno čula i razumjela. Pa sam odlučila da je to najvjerojatnije bila halucinacija iscrpljenog uma. Milka je pala na oltaru domovine. Ostao samo tužan staniol na mjesečini.
Idem sad spati. Dva-tri reda Robertsove "Povijesti 20. stoljeća" da me omami.
PS. Kupila sam danaske Damiana Ricea O - vrutje preporučam!!!
Post je objavljen 07.05.2005. u 01:10 sati.