Zadnjih dana sam, onako u prolazu uz povremeno zaustavljanje i praćenje teveja, čula nekoliko vrlo crnih i zastrašujučih informacija o budućnosti života na Zemlji. Uglavnom zbog neprestanog iskorištavanja prirode i uništavanja njezine ravnoteže, ne piše nam se baš neka lijepa budućnost. I to danas uglavnom veliki broj ljudi zna, ali nemam baš dojam da se isto toliki broj informiranih nekako posebno brine o tome. Meni takve informacije izazovu veliku nelagodu, iako ne znam točno što bih trebala napraviti, ima li smisla što neke sitnice radim kako bih barem malo pridonijela tom očuvanju, ako to ne rade ogromne tvornice i postrojenja i drugi mali korisnici prirodnih resursa.
I tako će nas dugoročno gledano najvjerojatnije opet zahvatiti neko ledeno doba, klimatske promjene su već nastupile, poplave, potresi suše... Ostajem samo na području prirode, a o raznim proročanstvima duhovnog sadržaja ne bih, iako mi se čini da ove klimatske promjene daju zamah i takvima... Dobro, ratova i ubijanja je uvijek bilo, a sasvim je očito da civilizacijski napredak ne pogoduje njihovom smanjenju, dapače, samo se povećavaju načini i mogućnosti da se u što kraćem vremenu potamani što više ljudi.
U svom malom svijetu, ja sam optimist, ne gledam stvari crno i uglavnom smatram da su naši životi i odraz naših pozitivnih i negativnih misli.
Ali problem mi se javi kada moram biti dio nekog većeg svijeta, u ovom slučaju ljudskog roda koji definitivno ne vraća prirodi onoliko koliko uzima. A opet ako sam u tom pogledu optimistična, ispada da sam neka naivna budala jer idem protiv već postojećih činejnica... Naravno, nadam se da ipak neće biti tako crno kao što neki znanstvenici predviđaju, ali...
Nešto slično mi se događa i na drugim područjima života. Stvari na koje ja mogu utjecati mi nisu toliki problem, ali ako ocijenim (naravno po svojoj procjeni) situaciju u društvu ili neke pojave, ispadam negativna. Ili jako kritična, ne vidim i dobru stanu i sl...
Evo, tako sam neki dan gledala nekog dečka-vidovnjaka na HTV-u koji je rekao kako će se Hrvatska iz gabule izvući za nekih sedamdesetak godina. I meni ta procjena zvuči skroz realno. Kada sam prije koju godinu prognozirala kako nećemo ući u ovom krugu pregovora među zemlje kandidatkinje za EU, ljudi su me u sumnjičavo gledali... ono u stilu: "Pa kaj ti to ne želiš?" (danas to pitanje i nije nešto tako ludo, jer se situacija glede toga izmjenila). Iako sam to željela, jednostavno sam zaključila da to nije realno zbog svih problema...
Jesam li neprilagodljiva pripadnica nekog kruga (obitelji, familije, društva, nacije) ako vidim neke loše stvari, svjesna sam ih i ne opravdavam ih, iako ih mogu donekle razumjeti?
Post je objavljen 05.05.2005. u 23:28 sati.