Moram priznati da se u potpunosti slažem s ovom tezom. Teorija je sigurno bitna i važna za naše znanje i nekakvu vrstu spoznaje, ali bez iskustva jednostavno ne ide.
Evo, uzmimo jedan banalan primjer. Npr. policajci. Što njima vrijedi znanje svih zakona i propisa, ako ne znaju to iskoristiti. Iskustvo je ono što nas uči kako se ponašati u određenim situacijama. Također, iskustvom možemo doći do spoznaje je li dobro to što radimo ili nije (metoda pokušaja i promašaja).
Postoji jedna stara izreka koja ide ovako nekako: „Praksom do savršenstva!“ i to je jedna od rijetkih izreka koje ozbiljno shvaćam. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim ja da treba u potpunosti izbaciti teoriju. Ne, ja smatram da treba posjedovati neko temeljno znanje (teoriju), a zatim na iskustvu graditi svoje cjelokupno znanje.
Iskustvo nas vodi kroz život. Proživljavajući različite životne situacije, učimo kako odreagirati u kojoj i samim time učimo i o sebi te dolazimo do spoznaje kakvi smo mi zapravo. Tek kad shvatimo tko smo i što smo, tek tada možemo živjeti normalan život i živjeti u 'duhovnom miru'.
„Res, non verba!“ govorili su stari latini. Ima istine i u toj izreci. Nisu riječi te koje nas definiraju i karakteriziraju kao osobe, već djela. Mi možemo govoriti što bismo mi napravili u kojoj situaciji i znati što je pravilno učiniti u kojoj situaciji, ali tek kada dođemo u određenu situaciju i odreagiramo na određeni način, tek tada možemo svi (i mi i naša okolina) vidjeti kakvi smo zapravo ljudi.
John Locke je govorio da su ljudi „tabula rasa“ što znači da ne postoje urođene spoznaje. Slažem se s tim. Smatram da je iskustvo ključ koji nas vodi do one najvažnije spoznaje. Najvažnija spoznaja ne bi trebale biti ona o biti, smislu postojanja, Bogu ili sličnim stvarima. Ne, najvažnija spoznaja bi trebala biti spoznaja o nama samima.
Znam da većina mojih kolega smatra da, kad izađu iz škole i, ako Bog da sreće, sa faksa nakon toga, učenje tada prestaje. To je potpuno krivo razmišljanje. Pravo učenje tek tada počinje jer tada počinje pravi, ozbiljni život u kojem moramo preuzimati odgovornost za vlastite postupke i podnositi eventualne posljedice.
Kad malo bolje razmislite, život možete poistovjetiti s kompjuterskom igricom. Što više 'igrate', s vremenom postajete sve bolji i bolji, te komplicirani zadaci za vas postaju jednostavni, pa pokušavate riješiti sve teže i teže zadatke i probleme. No, ipak postoji jedna 'sitna' razlika - u životu nema više povratka. Ne možete u jednom trenutku stisnuti 'save' jer vas zanima što bi se dogodilo ako napravite nešto što inače ne biste napravili, pa ako vam se ne svidi, stisnuti 'load'. Jok. U tome je i draž života i zbog toga je život naša najveća avantura.
Post je objavljen 05.05.2005. u 23:13 sati.