Razmišljala sam neki dan o tome koliko smo zapravo slični roditeljima.
Ne u fizičkom smislu jer su te sličnosti kod svih više-manje očite, nego u sličnostima što se ponašanja i psihe tiče.
Koliko puta sam si samo rekla: " e ja baš neću bit ko moja mama"
Nikad nisam bila nešto posebno uredna, čak što više, moja soba izgledala je ratište koje se po ničemu nije uklapalo u kuću koja je neodoljivo urednošću i čistoćom podsjećala na apoteku.
Danas je pak malo drukčije.
Ne mogu zamisliti da navečer legnem ako sudoper nije uglancan, igračke pospremljene i jastuci uredno složeni na kauču.
O podu da ne govorim.
Ne podnosim, ali jednostavno ne podnosim mrvice koje se lijepe za papuče, mrzim kad vidim prašinu na televiziji ili robu prebačenu preko stolice, fotelje ili Tijievog krevetića.
I u odgoju se podsjećam na svoju mamu, samo što sam još uvijek dovoljno svjesna svog ponašanja pa one neke greške koja je ona radila ispravljam u startu.
Čak i govorim kao ona...koristim neke izraze i fraze koje su mi oduvijek išle na živce.
Mislim ono, ja ne želim biti moja mama.
Nije to ništa osobno, ali ja želim biti ja.
Sa svojim greškama, sa svojim propustima i sa svojim osobnim postignućima.
Uvijek sam bila tvrdoglava i sve sam htjela osjetiti na svojoj koži a ne učiti na tuđim greškama.
Uz svo dužno poštovanje svojim roditeljima, ja jednostavno ne želim biti njihova identična kopija.
Želim biti dobar roditelj kao što su oni bili meni, ali na svoj način, ne na njihov.
Pretvarate li se i vi u svoju mamu/tatu? :)
Post je objavljen 05.05.2005. u 11:33 sati.