Večeras tražim poglede u praznoj sobi, večeras se nadam da će netko napokon doći i zakucati na vrata moje sobe, ali ne…Još jedna večer, još jedna noć puna istih misli….
Na prozoru led, a vani je ljeto. Pitam se kako?! Pitam se zašto na mom prozoru nema sunca, zašto po cijele dane stojim i gledam ljude koji prolaze ispod mog prozora, veseli, s osmjesima što osvajaju, a ja lijeno tražim novi pokušaj da s nečim uhvatim jedan od tih osmjeha i stavim ga na moje tužne, ispucale usne…
U sobi je mrak, ali ja ipak vidim. Svijetlost svijeće što mi oplahuje lice jedina mi je prijateljica. Kad bolje razmislim, u životu nisam imao ni jednu pravu prijateljicu. To je pomalo žalosno, zar ne?!
Eto, to je još jedan razlog koji moram pribrojati milijunu drugih zašto se ne bi želio sutra probuditi.
Svijeća još malo i ugasit će se, i ona je umorna. Bolje da je ugasim. Makar neću morati gledati svoju oronulu sjenu na zidu.
Evo samo malo…..
E sad je dobro. Sad sam samo ja u mraku. Jastuku poklonim jednu suzu…
Čini se da misli koje mi okupiraju um večeras spavaju. Čekao sam ih, ali nisu došle.
Možda mi žele reći da sam prebolio sve ono što sam trebao preboljeti, ili je to samo zatišje pred buru….Vidjet ću sutra navečer….
Večeras mi se još ne da spavati. Samo ležim, tiho, bez micanja…
I onda mi se tiho jedna misao ušulja u snove što bivaše dublji iz sekunde u sekundu.
Tako se lagano ušetala k meni u krevet, a tako je teška!
Zašto da živim kad vidim da nigdje ne pripadam? Suze su iz dana u dan sve jače, a preboljeti sve ovo ne mogu… Vjetar zapuha jako i razbi moj prozor što je još uvijek bio sav u ledu.
Ja uze komad stakla a na sav onaj led pade prva kaplja krvi.
Krv se stopi sa suzama u potok boli, a ja hladnom rukom dodirnu lice i tiho, baš kao i što sam živio, zaklopim oči.
Probudim se u hladnom znoju i shvatim da je to sve san. Ipak je to bila samo misao.
Bolje da je! Do novog sna…
Post je objavljen 04.05.2005. u 21:31 sati.