Pregled posta

Nije vino, nije voda, već je..?

Škola: Škola je, naravno, nosila ime jednog naradnog heroja. Dotični nije baš bio vrhuška partizanskih heroja, ali nije bio ni tako nepoznat, iako, priznajem, bilo je i zvučnijih imena škola. Moji su mi bili moja katolička rvacka obitelj, škola mi je bila moja socijalistička obitelj. Tako je već u osnovnoj školi došlo do rascjepa moje male ličnosti. One koja je željela udovoljiti roditeljima i one koja je željela udovoljiti državi. Čitavo to društvo stvaralo je podvojene ličnosti. Starci su kod kuće maltretirali da ne smiješ ništa šta se priča kod kuće pričati vani. Ali! Sve ono što čujemo vani, pogađate, morala sam ispričati starcima. Kod kuće sam preko volje oblačila crvenu maramu i kapu, a u školi sam izbacila rebra od sreće da se čim bolje vidim u prvom redu Titovih pionira. Bijela bitlsica, crvena marama i kapa na glavi! Kakav je to bio prekrasan osjećaj političke i emotivne pripadnosti! U školi sam vrlo rano shvatila i s oduševljenjem prihvatila koncept zajedničkog vlasništva. Svidjela mi se općenito ideja da je "ta klupa" moja.. e pazi.. i to ne samo klupu, nego i ploča, krede u boji, lopte u dvorani, panoi u hodnicama, ma, čitava zgrada škole, parkić oko škole.. sve je to bilo moje (dobro bilo je i naše, ali to je bilo manje bitno za moj osjećaj vrijednosti) i na sve sam to pazila. Kuta sam imala preko nekoliko, kao i nekoliko papuča s detaljima u različitim bojama. Neispunjena želja iz tog perioda su mi komplet flomastera (30 komada) i pernica na tri kata. Nažalost, nisam imala gastarbajtere u familiji. Iako su svi odreda prezirali tamnicu-naroda-Jugoslaviju nikom od mojih nije padalo na pamet otići malo vanka, zaradit i pobrinut se za generacije koje su dolazile, tj. mene i još neke.

Tito je moje cijelo djetinjstvo bio bez sumnje moja druga Maajka. Iz Titove biografije dvije su mi asocijacije iz dječje faze: a) jeo je tajno glavu svinje pa ga je bolio stomak i njega i njegovu mnogobrojnu braću i sestre (sjećam se da mi je grč u stomaku bio od te priče, koliko je to zorno bilo nama ispričano) i b) spasio ga je njegov pas od granate (Derventa, Neretva, Sutjeska, Jajce, Bihać, gdje je to, dovraga, bilo!?). E, da što se tiče svinjske glave.. Mama mu je bila stroga i pravedna i nije ga ispizdila što je tajno pojeo tu glavu, jer je mislila da je bio dovoljno kažnjen time što ga je bolio stomak. Bio je sav vragolast, osobinu koja će ga krasiti do kraja života.

"Nas danas napadaju što smo primili ovu američku pšenicu. A ja tvrdim da je ona bolja od one sovjetske koju uopće nismo dobili." (Tito) "

Joj, a kako sam sanjala da nosim štafetu.. bar ono.. koji metar, ma samo da je taknem! Taj 25. maj, stadion u Beogradu, sva ona "mladost" koja je skakutala za Tita, sve te pripreme, ono drhtanje glasa kad mu konačno daju palicu! Uuuu! I ja koja imitiram tu istu koreografiju u svojoj sobi! Rezala sam neke trakice od papira tako da mogu mahat njima po zraku i bit barem na kratko dio te veličanstvene cjeline na stadionu. Kad smo svi bili taj stadion. Onda sam poslije starce maltretirala da gledaju reprizu, kako sam super skinula "štafetu". A oni bi se razdirali u sebi, što su mi priznali puno godina kasnije! S jedne strane morali su poticati na kreativnost i ples svoju kćeru, a s druge strane morali su još u reprizi gledati kako im u vlastitoj kući dijete privatno slavi Titov rođendan s vlastitom koreografijom i scenografijom. E, a kako sam tek bila luda za Lokicama!! Onako plave ofarbane, sjećam se te glavne.. onak kratko ošišana, šiške u očima, vitke (ona se valjda zvala Lokica), a plesale su za jednu socijalistčku državu - odlično! Njih sam isto obožavala imitirati (koje žensko dijete i feminizirano musko tada to nije?), ali za to mi je trebala ekipa, moralo nas je biti više. Tako sam moja tada najbolja prijateljica i ja predstavljale jedno deset Lokica, a plesale smo u predsoblju ispred velikog ogledala. No, dobro skrenula sam malo s teme.. aha.. Tito.. Ne sjećam se smrti druga Tita, ali se dobro sjećam jednog razgovora staraca koji me jako uznemirio i za koji moji starci tvrde da se nije dogodio. Uglavnom, u tom razgovoru mama je rekla "tko zna što će sad biti s nama" (u kontekstu nema više Tita). Mene to jako pogodilo, neću to nikad zaboravit. Njih dvoje se tog uopće ne sjećaju. Iako nisam bila sigurna tko smo to "mi", znala sam da "oni" sigurno postoje. No, ne brinite, svaki put kad bi me uhvatio strah od "njih" smirio me moto "I poslije Tita Tito", što mi je davalo sigurnosti da se bezbrižno vratim dječjim poslovima.

Novine: Moje prve životne pretplate bile su one na Modru lastu i Smib. Smib je bio pušiona, to svako zna. Modra Lasta me zanimala samo iz dva razloga: strip s nekim super zgodnim curama i slatkim dečkima na kraju Modre Laste i, naravno, pisma Lastanu. Jednom mi je izašao sastav u Modroj lasti. Za ostalo me bolilo moje malo socijalističko dupe. Od romana preferirala sam Zagor Te Neja i njegovog Čiko Felipe Gonzales Martineza ("Svih mi bubnjeva Darkwooda!!"), kapetana Marka i njegove Žalosnu sovu i Blafa, obožavala sam Alan Forda.. ali, budimo iskreni, i Mikijev Zabavnik. Bila sam luda za Rip Kirbyjem jer su uvijek bile neke zgodne ženske tamo, a on je bio ful kul, pametan, spretan, samozatajan i sve su rezale vene za njim, uključujući i mene. No, bez premca list koji je okupirao svu moju dječju pažnju bio je Politikin zabavnik! Ljudi moji.. osjećaj koji bi te prožimao zbog Politikinog zabavnika više nikad nisam imala u vezi niti jednog časopisa. Dakle, kakvo blaženstvo, zbog tih sam novina poželjela završiti školu za rad u kiosku da mogu bit prva koja će tu svetinju uzeti u ruku kada stigne iz Gornjeg Milanovca.. najboljeg grada na svijetu, grada u kojem žive samo djeca, u kojem su na zgradama ispisani mnogi "jeste li znali" i "vjerovali ili ne", u kojem na svakom koraku nalazite stripove.. Grad u kojem je rođen Hogar Strašni! A ono tek kad bi (rijetko doduše grrr) bilo da možeš rezati neku djevojčicu ili dječaka pa zaljepiš na kartončić i onda još sa strane dobiješ odjećicu i cipelice za taj lik.. ajme.. to su bili dječje nirvane! Kasnije je došao Itd. na nekom čudnom papiru i u nekom čudnom formatu. Njemački Bravo sam, također, kupovala, tjerala starog da mi

"Zamnom tifusari, preko vode do slobode!", reče Fabijan Šovagović, skoči u Neretvu i utopi se."

prevodi šta pišu o Neni, Limahlu (sjećate se Kajagoogoo?), Duran Duran, Whamu, Boy Georgu, itd. Sjećate se onih fora da iz Brava izrezujete one dijelove nekog ogromnog lika pa kad spojite dobijete svog omiljenog pjevača ili pjevačicu u prirodnoj veličini? E to sam skoro sve imala, falili su mi samo oni za koje sam se mijenjala, tako da mi je soba u tom periodu kasne osnovne škole već izgledala košmarno i predpubertetski. Onda sam se jedne noći probudila i urlala, probudila cijelu kuću, jer se odljepio jedan poster (selotejp dušu ispustio) i taj se lik (više se ne sjećam koji, mislim Paul Young) prevalio na mene.. a ja se probudila a Paul Young na meni.. šuška.. brrr!

Završit ću s kratkim pregledom mog emotivnog života u to doba. Jako sam bila zaljubljena u sjedeće frajere: Prle (Tihi definitivno nije bio moj tip), Sandokan, Slavko Štimac i Papundek.

Ako vas zanimaju i ostale teme, nastavit ću nekom drugom prilikom! Nepresušna je to tema!


(Na slici: Lokice s Titom i pudlicom u Bijeloj vili. I nekim nepoznatim muškarcem kojeg sam skužila dan poslije.)


Post je objavljen 24.06.2004. u 23:07 sati.