Virovali ili ne, danas se navršava točno 25 godina otkada je umra ovaj fraješ šta, na sličici u gornjem kantunu ovoga bloga, stoji u sredini u bilome odjelu. Nedije kad je umra, sićan se onako kroz maglu: znan da san se osjeća vrlo nelagodno jer su svi stariji oko mene bili tužni zbog njegove smrti. Ja san taj dan bija tužan i prije nego što je javljeno da je umra: naime, otac mi je bio obeća, ako buden dobar da će me vodit na Hajduka. Obećanje nije ispunjeno iz jednostavne činjenice da u autu u kojem je išao sa svojim društvom, nažalost, nije bilo mista. Tako ja, samo stjecajen okolnosti, nisan bio dio onog suzama okupanog famoznog derbija između bilih i crveno-belih. Otac je svoje obećanje ispunija tek par godina kasnije.
Koliko meni T. danas znači? Nisam bio niti njegov pionir niti omladinac, budući je on u vrijeme kada sam se tamo primao već bio ispod onog mramornog bloka u beogradskoj Kući cvijeća. Doduše, nešto kasnije postao sam vojnik jednoga drugoga Zagorca, ali to je ipak neka druga priča. Iako nisam bio ništa od toga cjenim njegovo djelo, i vrlo su mi glupe priče onih koji su ga zadnjih petnaestak godina uporno omalovažavali, a upravo su oni bili njegovi najvjerniji poklonici za života.
Za mene je on svakako značajna povjesna ličnost: sama činjenica da je nas i okolne divljake uspija natrat da živimo zajedno dovoljan je uspjeh. A, brate, zna je i lipo živit: lipe ženske, lipi auti, lipe jahte, putovanja u egzotične zemlje, šta ćeš više...
Živio je san svakog prosječnog muškarca, ma koliko mi šutjeli o tome.
Post je objavljen 04.05.2005. u 15:05 sati.