Prije više od 2 000 godina jedan je rimljanin, konzul (jako mi je žao što sam mu zaboravio ime), svaki svoj govor u Senatu, bez obzira o čemu je bila riječ, uvijek završavao na isti način: "A inače mislim da moramo razoriti Kartagu!" Ja ću samo reći na početku; mučno mi je od naše stvarnosti! I trebali bi je razoriti!
Nisam uspio istrčati! Na petom sam kilometru osjetio nelagodu u grudnom košu, zaustavio se, izmjerio puls koji nije bio prevelik, ali imao sam aritmiju i nisam želio ništa više pokušavati! Ipak sam bio preumoran; znam to, jer sam danas sa lakoćom sa doktorom Draganom istrčao peticu sa pulsom na kraju od svega 152 otkucaja u minuti i koji se rapidno smanjivao! Još dvadesetak dana i bit ću spreman! Danas je krasno išlo, uzbrdo i nizbrdo, ravno sa fartlekom! Često mijenjane ritma nije mi smetalo, disao sam lagano; jedino sam osjećao neku malu težini u kvadricepsima i blagu, opminjujuću bol u desnoj loži; znak da ne pretjerujem sa uzbrdicama! Razmak između dva trčanja je bio samo 14 sati i to nešto govori.
Naveče je sad postalo pravilo; puls mi se ustalio na 48 otkucaja u minuti. Najvažniji znak da sam na dobrom putu!
Juče smo Fićo i ja sjedili na Korzu i pijuckali, on rum , ja mineralnu (povremeno mi je puhao u lice sa onim svojim ludim cerekom, želeći me podsjetiti na dane kad smo obojica tamanili rum). Uživali smo u lijepom danu i gledali lijepe žene, kad je on odjednom počeo primjećivati vrlo mlade djevojke sa ogromnim pozadinama! Nabrojio ih je 27! Ali sa stvarno OGROMNIM stražnjicama! 27 njih prošetalo je ispred nas u toku jednog sata, sve mlade, vrlo mlade djevojke, ni jedna nije navršila dvadesetu! Je li to neki genetski poremećaj? Kakav način da se provede jutro!
Post je objavljen 04.05.2005. u 13:16 sati.