Jedan sat iza ponoći, što bi Matoš ili neka druga pjesnička duša rekla, na cesti se čuje samo laveža pasa. Ja i trojica meni sličnih luđaka šećem sa plakatima pod jednom rukom i kanticom sa ljepilom pod drugom. Dobra je ova kampanja. Do kraja ću upoznati sve policajce u mojemu selu jer nas svake večeri zaustavljaju, legitimiraju, ispituju… Počele su i prijetnje ljudima koji su nam skloni. To je dobro. Znači da se šerifu tresu gaće. Još samo da objasnim «raji» zašto je važno da izađu na ove izbore koji su od svih ostalih «najviše njihovi». Do 15. svibnja volim ljude. Ništa mi nije teško i puno se smiješim, odgovaram na sva pitanja i ne vrijeđam ustaše, fašiste i ostalu neonacističku gamad koja obitava na ovim mojim prostorima. Ponašam se, štonobisereklo, politički korektno. A iza 15. svibnja ne želim više slušati o premalo vrtića, o gužvi u autobusima, o drndavoj cesti bez asfalta. O tome ću slušati do 15. i onda će svi koji imaju nešto za reći po tom pitanju, imati svoju priliku. I glasati za šerifa ili za novi vrtić, asfaltiranu cestu i kanalizaciju.
A vidim da se i blogom vode kampanje. Blogove su otvorili Vesna Pusić, Tatjana Holjevac i Davorko Vidović. Nije to loše ljudi moji. I ne samo zato što je lijepo vidjeti modernog političara. Ja bi osobno voljela da i više ljudi koji se bave politikom otvore svoj blog. Zamislite…