"Komunizam se istrošio, sa nekim banalnim, bolesnim komunističkim vođama, ali možda nije ni mogao drugačije, jer ostaje ono Lenjinovo pitanje, kada je sjedio u Finskoj, kada je došao iz Švicarske u Finsku i čekao na prelazak u Rusiju, postoji iz tog vremena jedan njegov divan zapis - pitanje :"Jesam li ja to prerano krenuo, trebam li ja to uopće preći tamo...?". Vrijeme je, kažem, užasno važno u svemu tome."
"Ludilo je bilo nešto dano od Boga, specijalno stanje, pa na neki način i teatar kao teatar ima u sebi te elemente. Recimo ima sjajna Krležina rečenica, ima toga i kod Shakespearea naravno, koja kaže "... što je tom glumcu, zašto on to sad plače kad mu ništa nije...". Postoji taj trenutak nadahnuća koji je gotovo nekontroliran, on je kontroliran nekim malim mozgom, ali to vrhunsko umijeće glumačko jeste kada emocija, kada akcija njegova krene nezaustavljivo, bez kontrole. Mislite da je nekontrolirano, a postoji kontrola, kod dobre glume, u dobrom teatru uvijek postoji kontrola. U tom smislu, u toj otkačenosti, čovjek zaista doživljava gotovo neke ritualne oblike svog postojanja. Pa u tome ima dosta i te apsurdne situacije koja je istovrsna s ludilom samim."
"Marata je trebao igrati Darko Rundek koji već svojom pergamentno-isušenom pojavom sugerira konstantnu bezvoljnost hrvatske sredine, Charlottu Corday maestralno bi iz razumljivih razloga odigrao Rade Šerbedžija, upravnika ludnice naravno Zlatko Vitez, za zbor luđaka bili bi kao stvoreni štićenici prihvatnog centra za strance Ježevo, a markiza de Sadea mogao bi odigrati bilo tko iz prva tri reda parketa."
"Za Marat-Sade je napravljena austro-ugarska glumačka podjela: glavne zvijezde su na plakatima, a ostali nose tacne. I zato je Rade Šerbedžija mogao igrati u maniri od prije dvadeset godina koju jedino poznaje: živahna ramena, drhtav glas, izazovan hod, neurotične ruke. "
Post je objavljen 04.05.2005. u 12:06 sati.