Berninijeva skulptura «Apolon i Dafna» divna je interpretacija mita o Apolonu i Dafni kojeg donosi Ovidije u «Metamorfozama» (I pjevanje, stihovi 452-567).
Apolon kao veliki, moćni bog Sunca rugao se Erosu da on nije važan bog. Želeći mu dokazati da su njegove strelice za ljubav i antiljubav moćne, pogodi Apolona strelicom koja pobuđuje ljubav, a nimfu Dafnu strelicom koja pobuđuje odbojnost. U Apolonu uzavri žarka ljubav i strast, a Dafni je iako naočit i prekrasan, najljepši bog, bio odbojan. I počne je tako on salijetati, a ona od njega bježi kao lovina od pasa goniča. Kakvo se čudo dogodilo najbolje je pročitati u lijepo sročenom prevodu T. Maretića (Matica Hrvatska Zagreb,1907.):
«Tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu.
Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose,
Odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa,
Kosu što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira.
Kada obnemogne već, poblijedi od muke brzog
Bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale
I kaže: « Oče, pomozi! O zemljo, zini il' ovaj
Oblik što čini, da trpim, prom'jeni, da nema ga više!»
Čim tu molitvu reče, al' sva se ukoči vrlo,
Oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko,
U lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke,
Noge, pred časak još brze, sad žilama zapeše tvrdim,
Glavu joj obuzme kruna, ljepota joj ostade samo.
Feb je i takovu ljubi te mećući ruku na deblo
Osjeća pod korom mladom, gdje grudi jošte joj dršću,
Grli rukama grane, ko udi da su, i grlo
Cjeliva, ali se drvo od cjeliva njegovih brani.
Veli Apolon: « Mojom kad ženom ne možeš biti,
Drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš
Kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac.»
U skulpturi «Apolon i Dafna» kao da je zaustavljen trenutak u kojem Apolon još gotovo lebdeći juri za njom, a Dafna se pretvara u lovoriku, noge postaju deblo s korijenjem, ruke postaju grane, a iz prstiju se istežu još manje grane s lišćem. Kosa joj lebdi u lahoru trka. Kružeći oko skulpture izmjenjuju se forme ljudskih tijela i drveta. Mramor je tako vrhunski obrađen da imaš dojam teksture kože, kose, lišća, kore drveta… Jedna od najljepših skulptura koje sam do sada vidio…