Sjedim za kompom...osjetim kako mi po tijelu stuji zrak sa prozora...i plačem...
Neka zvuči glupo, nije me briga. Svejedno me nitko ne zna, pa mogu napisat da plačem, i želim napisati da plačem.
Trenutno vodim jedan uzaludan razgovor, sa jednom, kao najboljom frendicom, pitanje je dal se taj odnos može još uvijek tako definirati. I što god kažem ona ne razumije ili ja ne razumijem.
Danas mi jedan frend, tj više osoba s kojom tu i tamo popričam, kaže da se stvarno na meni vidi da ne jedem, da sam sva u problemima, da sam šutljiva...
Baš kad sam pomislila suprotno...super...
Uopće ne znam šta mi se to događa. Preko dana sam super. Odem na kavu, nema me doma, smijem se, pričam. Onda dođem doma i dalje je sve super, dobro sam.
I samo me od jednom uhvati to nešto, očito da sam zapala u neku tešku depresiju. I ne mogu s nikim razgovarati. I da porazgovaram znam da ne bi pomoglo. I plačem i plačem, a evo ne znam ni zašto zapravo plačem...
Post je objavljen 03.05.2005. u 22:43 sati.