ne znam, neš me opičilo, posjetila sam vipov forum, tam našla jedan tekstić, preoblikovala sam ga, dodala neka svoja razmišljanja, i eto nastalo je ovo (ispričavam se autoru na plagijatu)
Ponekad se zapitam tko sam. Zar to nije čudno? Čovjek sam, naravno. Ali zar nije čudno da sada postojim? Zašto nisam postojala prije sto, dvjesto, tisuću godine? Zašto se neću roditi u četvrtom tisućljeću? Sada postojim. Ali jednog ću dana potpuno nestati. Nije li nepravedno da život jednom mora prestati?
Što je uopće najvažnije u tom našem životu? Jedni će reći – hrana. Drugi – krov nad glavom. Treći će tvrditi – zajedništvo s drugima. Naravno, sve to i mnogo više nam je potrebno za život. Ali što je od toga najtočnije? Nema odgovora na to pitanje. Ili, postoji ih na tisuće. Jer nekome tko je osamljen, najvažnije će biti društvo drugih osoba. Gladnome će najpotrebnija biti hrana. Promrzlima toplina. Beskućnicima dom. Dakle, život je jedna velika zagonetka. Zagonetka koju pokušavamo odgonetnuti otkad postoji čovječanstvo.
A zašto uopće živimo? Netko će reći – zbog ljubavi. Drugi će tvrditi – zbog drugih. Treći – zbog ljepote.
Zbog ljubavi. A što ako ona nije uzvraćena? Pa zar vrijedi živjeti zbog toga? Zbog boli, tuge, patnje? Što ako ona prestane biti obostrana? Zar onda vrijedi živjeti zbog te trunke sreće nakon koje dolaze suze, jecaji, samoća?
Zbog drugih. Zar smo mi toliko ovisni o drugima? Zar nekome toliko znači ima li oko sebe dvjesto osoba ili dvjesto jednu? I što ako izgubimo te druge zbog kojih živimo? Što onda?
Zbog ljepote. Pa zar nije ljepota kratkotrajna, prolazna? Zar ne bi bilo lijepo vječno biti mlad i zgodan? Ali to nije moguće. Što kada ljepota prođe, zbog čega onda da živimo? Ne znam... uopće ne znam pravi smisao života... a čovječanstvo ga od pamtivijeka pokušava odgonetnuti...
Post je objavljen 03.05.2005. u 17:43 sati.