Ono što je u osjećaju gubitka ljubljene osobe najteže podnijeti je nepriopćivost. Pokušati prepričati taj gubitak nekome znači upasti u zamke najgore vulgarizacije, uplesti se u beskonačno pripovijedanje u kojem ćemo početi uživati dok se do iznemoglosti ne iscrpimo. Dok ne nestanemo. A tada počinje živjeti već neka druga osoba. Razočaranost postaje temeljni obzor života te osobe: sve se nužno troši, ništa nema trajnije vrijednosti. Okus takvog svijeta i previše mi je dobro poznat. Zato u njemu ne želim sudjelovati. Odbijam ga koliko god boljela ta nepriopćivost
Post je objavljen 03.05.2005. u 15:46 sati.