Preuzevši prtljagu napuštamo zgradu aerodroma u Okayami i odmah ulazimo u tri autobusa koji su nas ovdje dočekali. Vrijedni organizatori brinu o nama i često ih viđam kako nas prebrojavaju. Svaki od tri autobusa ima svoga brižnika. Svi smo prebrojani i može se krenuti.
Prolazimo dijelove Okayame i uključujemo se na auto cestu. Krajnje odredište nam je grad Kurashiki u kojem se igra 25. Svjetsko amatersko prvenstvo u gou. Sve je to u prefekturi Okayama, pa nas i ne očekuje dug put, ali kako je predviđeno i razgledavanje, potrajati će.
Nakon ne duge vožnje brzom cestom napuštamo je u šumovitom dijelu, ali ubrzo se krajolik mijenja. Ovo više nije onaj Tokijski štih i viđam više malih kućica. Osjeća se nedostatak prostora kroz nastojanje da se iskoristi svaki dijelić površine. Nema slobodnih livada po kojima se djeca igraju, već svaki takav prostor je rižino polje, koja viđam usred naseljenih djelova među manjim obiteljskim kućama. Osjeća se povečana vlažnost zraka. Ovdje je to normalno, jer pored velikih morskih površina, isparavaju i rižina polja, jer riža ne može uspjevati bez vode. To su površine s malim stabljikama riže koje vire iz plitke vode do oko desetak centimetara dubine.
I pored skućenog prostora automobili imaju svoje značajno mjesto. Uobičajen prizor je jednokatna, većinom drvena kuća, s garažom tijesno uz nju. Drvo, samo po sebi, odaje neku trošnost. Tu su i razni lokali s istaknutim natpisima japanskim pismom i reklame, ali sve je to nekako skučeno. Odjednom veličanstven prizor; more, otoci i veliki u dugi most. Znao sam da idemo do jedne restoracije na ručak u turističkom dijelu. Zamišljao sam da je to na nekoj planini. Nisam bio spreman na ovo i sve to doživljavam kao da gledam televiziju. Uskom uličicom dolazimo do odredišta. Restoracija je ustvari vidikovac sa divnim pogledom na most.
Doznajem da je most Seto-ohashi, koji gledamo, najveći most na svijetu dužine 12,3 kilometara. Pogledajte slikicu uz ovaj post. Kao kada čovjek preskakuje vodu s kamena na kamen tako i ovaj most preskakuje more do susjednog toka Shikoku s otočića na otočić.
Uz ovaj zadivljujuč pogled na most i otoke slijedi ručak. Ovaj puta sve je u japanskom stilu. Jedemo štapićima koje japanski nazivaju 'hashi'. Primjećujem neku sličnost u nazivu štapića i mosta, ali ne istražujem to dalje.
Ručak je organiziran poput švedskog stola. Kružimo i uzimamo si što želimo. Večina jela meni je novost. Tu je puno plodova mora, a i povrća koje ne poznajem. Okusi su također često neočekivani. Trudim se sa štapićima i nekako uspjevam. Vidim da nisam jedini u naukovanju takovog hranjenja. Bilo je toga u izobilju, pa smo se podosta najeli. Slijedi zajedničko slikanje s pogledom na most, ulazak u autobuse, prebrojavanje i kada se ustanovi da smo na broju odlazak.
Idemo autobusima na most. Cilj je srednji otok mosta. Silazimo cestom koja se kao lijevak odvaja od njega. Beton lijevo, beton desno, beton s asvaltom dolje. Kao da smo u zraku, jer sve je to nekako usko. Sve mi frka da vozač ne promaši, pa da fijuknemo u more. Sišli smo na otok na kojem je restoracija. Ovako siti nismo ulazili u nju, već obilazimo otočić. Napuštamo otočić vračajući se na istu stranu mosta. Nastavljamo put za Kurashiki.
Nije potrajalo i već smo stigli na autobusni kolodvor, koji izgleda dosta skromno za grad veći i od Zagreba po broju stanovnika. Uputili smo se pješice do Kurashiki Ivy Square-a gdje je mjesto igranja prvenstva. Putem nas vodić upoznaje sa povjesnim znamenitostima ovoga grada. Posebno je značajno da su ovdje živjeli poznati samuraji. Naš hotel je u neposrednoj blizini tih znamenitosti. Dolazimo u hotelske prostore i u dvoranu koja je pripremljena za prvi informativni skup i izvlačenje parova prvoga kola prvenstva. Sva su mjesta označena i nalazim svoje ime. Tu su tiskane informacije, pokloni organizatora, oznake za natjecatelje i organizatore. Sve je to u svečanom tonu.
Odlazimo nakon toga do recepcije po ključeve od soba. Prtljaga nas čeka u sobama. Smještaj je prima. Imam dva televizora u sobi. Jedan je u spavaćoj, a drugi u primaćoj sobi. Tu je i obavezni kimono za spavanje, papuće, čajnik........ Kao da sam ja netko.
Kao i obično nalazim se sa Nikolom i Draganom. Odlazimo u grad da vidimo Kurashiki po noći. Interneta u hotelu nema i blog će ove opise morati pričekati.
Držimo se glavne ulice. Živo je i puno je mladoga svijeta. Možda se to meni samo čini, jer sam ubrzo uočio da Japanci izgledaju nama mlađi nego što jesu. Vratili smo se iz šetnje nešto poslije 23 sata.
Gledam televiziju prvo u primaćoj prostoriji, a potom i ležeći u spavaćoj sobi.
Ustajanje je u 7:30. Subota je 05. 06. Već sam poprimio i ponešto od domaćina. Brinem i budim Nikolu i Dragana. Zoran se budi sam. U 8:00 smo na duručku. Već smo vještiji sa hashijima. Raspored prstiju i koncentracija na mjesto hvatanja hrane i sve ide. Može se i riža tako jesti. I opet neke nove čudne stvari za jelo. Jedan plod mi je bio čudan. Dio je bio ukusan, a kora i sredina ne, ali sam se trudio i sa time. Bilo je gorko i teško za žvakanje. Odustao sam od toga, a kasnije sam doznao, da se taj dio ne jede.
Odlazimo na mjesto u parku kraj hotela. Tu je dvorana u kojoj će se održavati aktivnosti prvenstva. Danas je na redu turnir djece i igranje s njima. O tome u novoj postavci.
Narednih šest dana ovo će biti naš zajednički dom.
Gledam ovaj radišan narod. Svi nešto rade. Od malih nogu navikavaju ih stariji na to. Kao da je stvaranje zajedičkog dobra ispunjenje njihovog života. Nije čudno da tako stvaraju velika djela. Imaju najveći most na svijetu, najbrži vlak na svijetu, spojili su otoke Honshu i Kyusju tunelom ispod mora. Doznao sam još nešto; u Japanu je natalitet u opadanju.
E, dragi vrapci, toliko za danas u blogu. Naravno, vi pojma nemate. A, zar je to nešto važno. Niski prelet nad travom i par vratolomija u zraku i što ćeš bolje od toga. Ja, nažalost to ne mogu, ali imam svoj blog. Ne može se imati sve.
Blogerski pozdrav bloger Mladen
Post je objavljen 24.06.2004. u 12:39 sati.