Volim tvoj o.k....i eto...očekujem večeras tvoj glas...mirno srce napunio si ustreptalošću...unutarnje dozivanje...da, doista postoji...dozivamo se mislima i dolazimo jedno drugom preskačući ograde, ne primjećujući ponore...to je Ljubav, zar ne? U svoj neozbiljnosti naše ozbiljne ljubavi trajemo i drhtimo i treperimo kao svjetlost svijeće koja se bori svojim zadnjim iskrama...ugasiti se ili ostati...ostati, biti, živjeti, radovati se, htjeti, tragati, voljeti, beskrajno davati srce, kako bi primio toplinu drugog srca kojeg želiš...volim te ljubavi moja...
Post je objavljen 02.05.2005. u 19:59 sati.