Eto dakleh, ne sviram u subotu. No imam ljepe vijesti. U biti nemam, serem, dobro je izgledalo dok sam pisao. Ne znam, malo sam prazan. Kompletno. Ali pišem, i ne želim stati. Kako je jedna pjesma od vještica rekla «od straha vičem da ne pobjedi šutnja». Toliko silno želim znati što bi bilo da nikad nisam skrenuo tom cestom. Bili bio sretniji? No ko ga jebe, nemogu se vratit. Uh kako primitivno.
Život bi trebao imati SAVE i LOAD opciju. Zbilja bi. Možda zato toliko igramo igre, zbog lakoće, slobode, bez posljedica. Ah, stisnuti save i nastaviti, što bude samo loadam. Toliko slobode pri samo jednom klicku miša. Kako bi bilo da možemo sejvati život i loudati ga kad nekaj krene krivo? Dosadno? Ne...
Ne, život nema load opciju. Nikad nije imao. Ima save... Promotrimo situaciju, sejvamo i riskiramo. Nema povratka. Nikad nije bilo. Ima nastavka. Stupimo koracima ravno bez obzira na posljedice. Nema odustajanja. Nikad nije bilo. Gdje god jesmo mi još uvijek dišemo, i jebiga, nemremo stisnut quit (-: Ali ima save...
Sejvam danas. Ak ikaj bude, bum se vratio i napravio nešto drugo. Možda će me ljudi malo ludo gledati ali kaj da im radim?
Post je objavljen 02.05.2005. u 18:20 sati.