Pregled posta

You werent there...

You werent there, distant, far away... Danas nisam extra posebno raspoložen... Kad sam u nekoj dubiozi Lena svirka u pozadini... Tako mi je draga... Inače juče sam se vidio u "almost cool blog" listi... simpatično...

O čem danas lupam? Počeću priču tako što ću reći jednu bljak stvar: život smrdi! Ponekad je sve pink, ultra super i ostatak života ne izgleda loše i onda dođe gomila nekih sitnica koje te preokupiraju, oduzimaju vrijeme, piju krv i nikako ti ne daju da se odmoriš... i prije nego što toga postaneš svjestan... život je nastavio mimo tebe... a to je ono što bar ja sebi ne želim dopustiti...

Ali, ne znam... Lene me uvijek smiri... svi njeni tekstovi imaju nešto u sebi... i još danas se sjećam prve njene pjesme prije 4-5 godina... Zaprvao, ona me natjera da se zapitam koliko postoji pjesama koje vas potiču na razmišljanje o nečem, nekom ili negdje? Njena pjesma "Playing my game" s istoimenog albuma mi je tako dobra, i bila je aktuelna duž nekih depresivnih perioda koji su trajali i duže no što je trebalo...

Da li možemo stvari procjenjivati na osnovu onog što znamo o njima? Ili bar na osnovu onog što mislimo da znamo? Da li se zavaravamo u misli da ljude dobro procjenjujemo i da ih poznamo? Ili samo vidimo ono što žele da nam pokažu? Da li je kliše to što ne želimo da budemo kliše? Ako drvo padne u šumi i niko ga ne čuje... da li je ono načinilo buku? Da li svemogući Bog, da li On može da načini kamen koji ni sam ne može podići? Postoji li išta na ovom svijetu što nije labavo i neotporno na vrijeme? Nešto na čemu se i zub vremena može da slomi? Ljubav? Ne bih rekao... Da li ona postoji? Da! Da li je toliko jaka? Možda! Da li ću nekog voljeti iako znam da sve ima kraj? Definitivno, da! Zašto? Oduvijek sam bio sado-mazo nastrojen, a i osjećaj je jebeno dobar, pa i kad boli znaš da je vrijedilo...



Post je objavljen 24.06.2004. u 11:01 sati.