Padale su velike riječi, ali su ih oni koji nemaju kruha izviždali, znaju kako od riječi ne mogu živjeti! To bi bio rezime praznika rada, nekada velikog Prvog maja, a sada tek običnog i za neke nostalgičnog dana. I ovaj put su padala obećanja, ali obećanjima se više ne vjeruje! Sve je pomalo ličilo na cirkus! Grah, pasulj, fažol, ukratko klopa, razgrabljena je u tili čas - zapitajte se zašto? Političari su i ovu priliku iskoristili za samoreklamerstvo ili samopromiđbu, kako vam drago! Cirkus! Obećavaju bolje sutra, ali njima to bolje sutra traje još od jučer, a ostalima nikako da stigne! Gdje je nestao ponos ovog naroda? Ima li ga još uopće? Sumnjam! Ostala je samo gola želja za samoodržanjem; preživjeti je glavni moto, umjesto živjeti!
Danas nema trčanja, idem raditi, čeka me naporan dan, zato i pišem sad, jer znam da ću doći toliko umoran, da ću se morati prisiliti izvesti Lori u šetnju, koja se, usput rečeno, drži uvrijeđeno jer odbijam je nositi. Mora malo smršaviti!
Kaže, Pegy, da mnogi više slave nego rade! Možda! A što rade oni koji su opljačkali ove iste koji su sad bez posla i koji su razgrabili klopu, ne zbog tradicije jedenja graha na jučerašnji dan, već zbog...ali to i sami znate, oprostite, buntovnik se u meni uvijek pjeni...
Post je objavljen 02.05.2005. u 09:13 sati.