amy je naucila citati vrlo brzo. jer seka se rodila kad je imala tek nesto vise od godinice i pocela bolovati odmah po rodjenju pa se majka mila za nju jako brinula, a za amy malo manje.
onda su nekako skuzili da je ona jako bistra djevojcica, pa su je naucili pisati i citati. i tako je mala amy citala i pisala prije svog cetvrtog rodjendana. sa sest godina vec je citala knjige bez slika. u osnovnoj skoli procitala je vecinu lektira za srednju skolu. (kad je pocela studirati biotehnicku znanost jednu, prestala je citati sve osim strucne literature, nazalost, ali planira to svakako nadoknaditi kad studij prestane)
kad je amy bila mala, nije se voljela igrati s vrsnjacima u naselju. vrsnjaci u naselju su svi redom bili malo manje inteligentni od amy. i amy je toga bila potpuno svjesna vec tada.
amy ih nije previse voljela jer nikad igre nisu igrali po pravilima. uvijek su sjebavali. zasto? zato sto su kreativni? ne! zato sto su buntovnici? ne! zato sto su glupi. da, tako je. nazalost. ili na srecu.
jer amy je dane provodila citajuci. a oni danas zive mnogo manje sretni od nje. njoj nije zao. a oni i ne kuze razliku mozda.
kad je amy pocela izlaziti, svaki je izlazak bio zanimljiv. i svaki decko je bio zanimljiv. nekoliko mjeseci. onda je amy skuzila kako to funkcionira u stvarnom svijetu. svaki ulet bio je jednako glup i prazan. svako lijepo lice krasio je manje-vise (cesce vise, nego manje) prazan pogled. svaka potencijalno zanimljiva persona, gotovo u pravilu ispala bi nimalo zanimljivom nakon malo netecnog razgovora.
onda je dosla era mobiteliziranja pa je i amy postala mobilna (poprilicno kasno, doduse, uzme li se u obzir kada su se pomobilili njeni prijatelji). a kako su amy deckici uvijek voljeli, tako su joj se javljali sa svakakvim esemesovima.. polupismenima uglavnom (amy upravo prozima onaj osjecaj kad ti se jeze dlake cijelom duzinom kraljeznice zato sto se nekih sjetila).
...amy je malo skrenula s teme jer je popusila veeeeeeliki joint...
ponekad je amy s roditeljima isla na neke ruckove i vecere. tamo joj je ponekad bilo i zabavno. najzabavnije bi bilo kad bi neki stricek pricao s njom. a najvise od svih voljela je striceka koji je matematicar. on bi s njom razgovarao kao da je velika. on bi s njom razgovarao tako jer je vidio da je pametno dijete. on bi je gledao u oci dok s njom razgovara. on bi se cudio nekim njenim recenicama i svojoj supruzi poslije pricao kako je 'mala divno dijete'.
stricek matematicar voli je i danas. kao i ona njega.
oduvijek je voljela jako pametne tipove. one koji znaju odgovor na svako njezino pitanje kao sto je stricek matematicar znao. lagani crush ju je prao na trecoj godini faksa kad je slusala predavanja iz metoda numericke analize. dugo je razmisljala o tome da profesora pozove na kavu. on nije bio ozenjen. ali je imao oko 50. svima je bio malo ljigav. njoj je bio jebeni mrak (u nedostatku boljeg izraza - sintagma koju svi razumijemo).
amy nije pozvala profesora na kavu. ali se i danas zacrveni kad prodje pokraj njega. jednom ju je skuzio, tak si bar brije.
osim pametnih, amy voli i u sebe sigurne tipove. one koji znaju kako umjesto onih koji pitaju 'je li ovo ok?'. one koji je poklope u razgovoru, a ne gutaju je ocima kojima pokusavaju prikriti da ne znaju o cemu prica, da im to nedajboze nije zanimljivo ili da im je bad proturjeciti (jer bi sevili ili nekaj slicno). (btw - takvi ne dobiju. nikada!)
ne tako davno amy je shvatila da su starost i samouvjerenost povezani. funkcija koja ih dovodi u odnos gotovo je linearna, s pozitivnim koeficijentom smjera (za one koji su zaboravili gradivo sedmog razreda osnovne skole, or so: ak povecas jednu varijablu, poveca se i druga, op. a.).
amy gradi divno prijateljstvo s jednim jako jako jako pametnim mladim divnim gospodinom. amy se vec jako dugo niti jedan muskarac nije toliko svidio.
muskarac je 15 godina stariji od nje.
godine nisu vazne?
she knows.
but her mother doesn't.
Post je objavljen 02.05.2005. u 00:30 sati.