Ležim ja tako ispod drveta, glavom naslonjen na vrelu koru i gledam u nebesa. Vidim orlove i vidim lešinare. Vidim šljuke i vidim tukane. Vidim kondore i vidim lastavice..jebote!! lastavice. Ajde lastavice sleti na moje lice i ponesi poljubac mojoj dragoj u Europu, postojbinu bijelih rasa, plavih očiju i visoka stasa…opet me obuzeo neki arijevski virus. Sunce se nekako previše lijeno vuče i pitam se koji mu je kurac, zar i njemu u gorivo vodu toče. Ma ne može sunce toliko sporo se kretati koliko ja mogu ispod drva ležati. A kad dođe vrijeme počinka, ja još uvijek postojano ležim ispod suhe i trule cedrovine, nek me poljubi u slabine.
Promatram zvijezde, njih pet stotina trideset i pet i divim im se kako bezrazložno trepću. Nije im neka duboka filozofija glumiti svijetla na nebu. Ma ne mogu one toliko treptati koliko ja mogu ispod drveta ležati.
Pogledam mjesec, on je već odsvijetlio svoje, nestala je njegova zlatna boja zrake, pa sada isijava srebrnu mat boju. Ma ni mjesec se na nebu ne može toliko kurčiti koliko ja mogu ispod drveta ležati.
Promatram već žuto lišće kako visi sa stabla i jedno po jedno pada, njišući se kao otrgnuto klatno zidnog sata, napunjeno nekvalitetnim helijem, i mislim si, ma ne može ni lišće na drvetu toliko izdržati koliko ja mogu ispod njega ležati.
Pogledam lijevo i vidim Dikimba-Štefa kako ronda svojom crnom nosinom usisavajući i ispuhujući muhe i mislim si…đubre jedno neradničko, lego je ispod drveta davno prije mene
Post je objavljen 24.06.2004. u 05:21 sati.