Ima dana kad izgubim volju za životom, ima dana kad mi dosadi biti ono što jesam i kad mi je sve nekako izgubljeno negdje u meni. Svaka riječ, svaka misao ima negativnu vibraciju, očima tražim ono što želim vidjeti , a toga nema…
Neke mi stvari nikad neće biti jasne, jer sam toliko zadrt da mi nitko ne može otvoriti oči i reći da je zapravo totalno drugačije od onoga kako ja mislim.
Zbog čega se tako osjećam, ne znam. Valjda su to jednostavno takvi dani i bolje je to izdržati i držati u sebi nego svima oko sebe stalno dosađivati. I ovako previše stvari držim u sebi, pa dvije tri nove ne predstavljaju mi nikakav problem.
Ovaj vikend jebeno je brzo prošao. A evo sad, sjedim uz kompjuter u jednoj mrtvoj ulici u Zagrebu i pišem gluposti. Kod kuće je bilo super, al sam zaključio da je puno lakše kad se ne pozdravljam s prijateljima, jer danas kad sam odlazio bilo mi je teško napustiti ih. Onako subotom se napijemo, ja se ujutro probudim spremim i krenem i sve je u redu. A ovako smo danas bili na piću, pa smo razgovarali, zezali se, a ja sam znao da to neće još dugo potrajati. Možda malo pretjerivam sa svim ovim, ali istina je. Istina je da se još nisam privikao na Zagreb i da sam triput življi kad sam u Gospiću nego ovdje.
Jedva čekam da završi semestar i da prođu rokovi i da se mogu prepustiti prijateljima i zajebavanju. U Gospiću mi nekako sve paše, pa čak i ljudi, iako govorim da su većinom sirovine, ipak mi je to puno draže od ovoga smeća ovdje.
Proždire me nostalgija, riječi se tope u suzama, a ja pokušavam gurnuti jecaje duboko u sebe tako da nitko ne vidi da ovdje venem, da je raj negdje daleko, gdje su molitve glasnije, gdje se osjećam potpuno i gdje se sati čine kao minute a život prolazi u danima zagrnutim u osmjehe, i gdje se suze tope čim poljube obraz, a ne kao ovdje gdje tužno plove obrazom i završe s gorkim okusom u ustima
Tužan kraj…
Pozdrav nabrijanim prijateljima
Post je objavljen 01.05.2005. u 22:03 sati.