Prolazi i prvi cjelovito provedeni dan bez muža. Pročitala sam što sam napisala jučer i nasmješila se. Što drugo mogu-ja sam prenemirna, prevrckava i slično. Pročitala sam Bukowskog do kraja, naravno, pospremila stan, oprala veš i sada sam tužna i hladna srca. Mogu lagati drugima ali sebi ne. Potajice, mislim o moru, prekrasnim zibanjima jedrilice, dizanju jedara, sutonima, buđenjima u mirnim uvalama i tihoj intimi u tjesnoj kabini. U meni se kuha onaj zločesti gen ljubomore što ja nisam tamo gdje je sada on. Potpuna numinoza. Htjela sam zapisati i neke misli i osjećaje, no bilo bi to pretenciozno večeras. Ne ide me. Tuga je zapravo, jasan osjećaj. Nije negativan, ponavljam, samo je toliko čist da preplavi srce i dušu uzduž i poprijeko. Ne očajavam, o-ne! Samo bih voljela uživati koliko god i kada god je to moguće. Ne banalizirati svoje vrijeme. To nikako.
Pravim sad u glavi plan za cijeli tjedan. Moguće da sam se malo preopteretila-frizer, kupovina, šivanje zavjesa, navlaka za stolice, a ne smijem ni pokaz zaboraviti sutra kupiti. Sad razmišljam o svemu što još planiram... večeras ću se nagraditi jednom voćnom kupkom, masirat ću svoja prekrasna bedra uljem od naranče, stavit ću masku na lice i čitati Miljkovića. Evo, jedna mi pjesma ne izlazi iz glave. Prepisat ću je. Idem, idem se iscjeljivati. Živjele kupke!
Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac
Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti
Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
Volim sve istine koje nisu obavezne
Jer prava istina je nevidljiva kao miris
Ja volim jučerašnje nežnosti
Da kažem svome telu «dosta» i da sanjam bilje
Prste oči sluh drugačije raspoređene
U šumi negoli u telu
Post je objavljen 01.05.2005. u 21:27 sati.