Na jednom od njegovih predavanja neko je postavio Gurđijevu sljedeće pitanja: "Ukoliko je čovjekova suština predmet uticaja sudbine da li to znači da je u poređenju sa podložnošću igri slučaja, sudbina ipak poželjnija za čovjeka?" "I da li sama sudbina može da nagna čovjeka da se posveti radu na samom sebi?"
"Ne, ne radi se uopće o tome, sudbina je bolja od igre slučaja u smislu da se ona može uzeti u obzir, moguće ju je predvidjeti; moguće je se i pripremiti za ono što slijedi.
"U vezi sa nekim slučajem čovjek ne može ništa da zna. Sudbina može da bude neprijatna ili teška. U tom slučaju, postoje načini da se čovjek izolira od svoje sudbine. Prvi korak ka tome sastoji se od toga da se on mora da izolira od djelovanja generalnih zakona. Isto kao što postoje individualni nesretni slučajevi tako postoje i kolektivni nestretni slučajevi. Isto tako, postoji individualna sudbina, a postoji i opća ili kolektivna sudbina. Kolektivnim nesretnim slučajevima i kolektivnom sudbinom upravljaju generalni zakoni.
"Ukoliko čovjek želi da stvori svoju vlastitu individualnost, on se mora prvo osloboditi od generalnih zakona. Generalni zakoni nisu ni u kom slučaju obavezni za čovjeka; on se može osloboditi od mnogo njih ukoliko se oslobodi od svojih ‘odbojnika’ i fantaziranja. Sve to je povezano sa oslobađanjem od ličnosti.
"Ličnost se hrani fantazijama i lažima. Ako se smanji količina laži u kojima čovjek živi i ako se smanje njegove fantazije, ličnost će uskoro početi da slabi i čovjek će početi da biva kontroliran ili od strane sudbine ili same prirode rada na samom sebi koja je opet kontrolirana od strane volje jednog drugog čovjeka; to će ga voditi sve dok se kod njega ne formira njegova vlastita volja, sposobna da se odupre oboma, kako igri slučajeva, tako i njegovoj sudbini, ukoliko je to potrebno."
Post je objavljen 01.05.2005. u 01:25 sati.