Postoji li netko tko nije volio "Prijatelje"? Ja mislim da je to skoro pa nemoguće. Ja sam ih obožavala, i baš mi nekako fale. Ona pjesma iz uvoda, i te njihove dogodovštine koje su bile prožete takvom jednostavnošću i ogromnim optimizmom...šmrc...
No, neću pisati o njima, mada to nije isključeno u budućnosti, nego o jednim drugim prijateljima, onima iz naših života.
Prošli me tjedan ( a i već neko vrijeme prije toga ) mučilo jedno pitanje – Postoje li prijatelji za cijeli život? Netko će reći da, netko ne, ovisno o iskustvu. Ja ću reći – ne znam! Razlozi su slijedeći:
Otkad znam za sebe, znam i za nju, za I. Odrasle smo gotovo zajedno, prošle skupa prva zaljubljivanja, prva razočaranja, mnogo toga prvog. Danas se čujemo sms-om triput godišnje, na rođendane i Novu godinu. Razlozi su praktični, ona se odselila daleko i ima dvoje male djece.
Kad sam bila malo starija, kad sam krenula na fax, upoznala sam nove ljude od kojih su dvije osobe postale meni jako drage i bliske. Ti dani su mi bili nezaboravni, toliko da vrlo često žalim za njima. Ali, što se desilo? Kad su završila predavanja, završila su i druženja. Ne potpuno, ali velikim dijelom. Svatko se okrenuo na svoju stranu. A ovog puta razlozi nisu bili ni udaljenost niti mala djeca, nego znate što? Dečki. Obje moje prijateljice su počele živjeti sa svojim dečkima i odjednom su stvorile neke svoje svjetove kojih ja nisam bila dio. Da ne steknete krivi dojam - nisu ni njih dvije međusobno ostale dobre. Sve tri smo se udaljile. Meni je to bilo pomalo nevjerojatno. Ako si s nekim toliko dobar da s njime dijeliš ama baš sve, kako praktički mjesec dana kasnije možeš tu istu osobu gledati kao stranca? Tješila sam se da je to normalno, da se druženja prorijede, ali da to nije bitno. Sve dok jedna od te dvije nije napravila feštu za svoj rođendan na koju su bili pozvani samo njeni "novi" prijatelji – prijatelji njezinog dečka.
I eto, što mislite, je li ovo pravo prijateljstvo? Ja nisam očekivala svakodnevna druženja, svatko ipak ima svoje obaveze, ali baš ovako...Zar nismo mogle zadržati našu kavu jednom na mjesec, gdje bi pričale one "ženske" stvari koje se pričaju samo s prijateljicama, a ne s dečkima, ni sa sestrama, ni s mamama?
Fale mi te kave, fali mi "ženska priča". Moj dečko mi je stvarno divan i prijatelj i partner i sve ostalo, ali neke stvari su ipak samo za ženske uši.:)
Post je objavljen 01.05.2005. u 00:52 sati.