Fantastično jutro! Trčao sam sa lakoćom koju odavno nisam osjećao. 110 m laganica, pa 110 m fartleka! I tako 3 600 metara, da bi odmah krenuo na turu 1 500 samo zbog toga da se i Lori malo rastrči. Iznenadilo me disanje; disao sam sa lakoćom i uopće nisam morao "grabiti" zrak nakon fartleka, kao što sam očekivao. U kvadricepsima sam osjećao snagu, dinamit, i znam da mogu potegnuti i dosta brže, ali... Stalno se opominjem da mi je ovo dovoljno, ne smijem pretjerati, dovoljno mi je "održavanje" do operacije, a poslije nje...Jedva čekam! Kladim se da ću za pet mjeseci trčati polumaraton. Neće to biti neko vrijeme, ali ...polako, samo polako! Vraćam se i to je jedino važno! Ljubitelji pasa, kojih je bilo poprilično i koje, naravno, sve poznajem, dobacivali mi riječi podrške, smješili se; znaju koliko mi to znači!
Srce mi ponovo pumpa kako treba; u mirovanju imam 55 otkucaja u minuti, a ponekad mi se naveče spusti i na 48! Nije loše! Zadovoljan sam! Ali onaj vrag u meni koji me stalno tjera na još, na brže, na jače, više, podsjeća me na vrijeme kad je srce tuklo 45, a par dana pred trku i samo 38 otkucaja u minuti! Posebno me raduje činjeca što se to događa uz lagano bildanje! Ono obično djeluje suprotno. Kaže mi Lučano uz širok smiješak: "Nikada nećeš umrijeti!" Dok mogu trčati - sigurno neću!
Post je objavljen 30.04.2005. u 10:27 sati.