Dan Simmons: ILIUM (Gollanz, 2004.)
ILIUM je, kako se čini, dobitnik nagrade Locusovih čitatelja za roman godine. Ne treba nas to iznenaditi: od čuvenog je žanrovskog pisca, opsežan je i ima sve što SF-geekovi vole - od svemira do povijesti, od opasnosti na kraju svakog poglavlja do šmokljana koji spava s najljepšom ženom svijeta.
A opet, malo sam razočaran.
Dan mi je Simmons, naime, jedno od bitnijih imena osobne povijesti čitanja SF-a. Tamo pred rat, kad su kod nas objavili prvo HIPERION pa onda i ostale nastavke tog "kantosa", puknula me svježina s kojom se poduhvatio ustajalog podžanra space-opere i drskost s kojom je sve arhetipove znanstvene fantastike bez srama skinuo s police, pobrojio, igrao se s njima i vratio na policu očišćene od prašine. HIPERION je bio zbirka klasičnih motiva, nanovo napisanih, jedan od ENDIMIONA (malo mi se mozak kreči pa neću pogađati koji) katalog pak standardnih SF-svjetova (ledena planeta, planeta ocean, planeta džungla ...). Ne znam što sam očekivao od ILIUMA, nakon dobrih desetak godina nečitanja Simmonsa, ali mislim da sam se ipak nadao nečemu većem od pitko napisanog stripa.
Stripa (a ja volim strip) jer mi od šestotinjak stranica romana u glavi ostaju prvenstveno slike: bitke pod zidinama Troje, razapeti Kalibani u mediteranskom bazenu, Daeman kojeg pojede dinosaur, Odisej koji lovi ptice gromovnice, dva izubijana moravec-robota koji balonom putuju marsijanskom Olimpu ... I da, dobro, puno je tih slika jer Simmons zbilja odlično radi to što radi: ocrtao nam je dokonu budućnost vječnog djetinjstva, s tek jednom zmijom u raju, i u svaku nas je sliku uvjerio, samo ...
... samo što meni još uvijek nije jasno čemu ovaj roman.
Možda pojašnjenje slijedi u OLYMPOSU, nastavku ILIUMA, ali nakon prvog toma mogu samo zaključiti kako je Simmonsa Ilijada fascinirala do te mjere da kroz prvu polovicu knjige u opisu trojanskog rata, kojeg davno mrtvi i sada oživljeni profesori prate za okrutne ali vrlo stvarne olimpske bogove, gotovo da i ne odstupa od Homera; kako je htio u procesu malo raspravljati o Shakespeareu i Proustu te kako nije odolio svojim standardnim temama (neuništivom čudovištu i podmukloj nakani u srcu tehnologije koja nam olakšava život). Da, na kraju saznamo gdje se što zbiva, i zadnje poglavlje (ne računajući epilog) završava srdžbom, ključnom riječi Ilijade, ali mi koji smo očekivali više od spektakla i pirotehnike (a tko nam je kriv) ostajemo malo zakinuti za karaktere, malo nedorečeni u drami.
Lijepo napisano, uzbudljivo štivo, ali ne za trajnu policu. Posuditi pred ljeto i vratiti najesen.
(mcn)
Post je objavljen 29.04.2005. u 23:26 sati.