Ah, taj stres naš svagdanji. Bez njega ne bi mogli funkcijonirati, a kad nas on previše steže opet ne možemo funkcijonirati. To je nevjerovatno.
Jeste li imali ikad osjećaj da kad dođete na vaše radno mjesto, da je nekako zrak teži, atmosfera pred buru, ma kakvi buru, monsun, tzunami, potres??? Onaj osjećaj kad možete napetost sjeći sa nožem koliko je ima, kada se naprosto kroz sve to ne možete probiti?
A joj onome, tko je u takvoj atmosferi svaki, svaki, svaki dan. E, tako se ja osjećam povremeno. Jednostavno dođe trenutak kada se mora reći "dosta", jer onda čovjek polako počinje se gubiti, pizdi, radi gluposti koje inače ne radi, i počinje se to sve zajedno manifestirati na zdravlje. E onda je gadno!!!
Osjećaj iznemoglosti, onaj osjećaj kada vam se uopće neda dignuti se iz kreveta jer već unaprijed znate kamo idete, znate da niti jedan dan nije prošao, a da se nije neka pizdarija desila, a ne samo to, nego se desila kraj vas, možda zbog vas, ali bez obzira na to, od vas se očekuje da to riješite.
Ali ne onako riješi tek tako da se skine problem s kur.a, već da se stvarno riješi problem, jer je to dio vašeg posla. Kad takvi problemi dođu, tj hodaju prema meni, veći ih njušim na daljinu, smrde na problem koji će ti pojesti koji milijončić živaca.
Jedini je spas kada kazaljka na satu označi 14:00, ili 22:00 jer onda je blaženstvo, znači idete doma, zaboravite sva sranja, koja su se dogodila u tom danu, a naravno bila su neizbježna, jer kakav bi to dan bio da bude bez ijednog problema??? Taj dan ću se opet pitati: What the fuck is going on?? jer neću vjerovati da se ništa bed nije dogodilo.
Uostalom, rekli bi neki, ako ti je toliko loše promjeni sredinu!!!! I imaju pravo, a možda sam ja jednostavno jedan prikriveni sadomazohista koji voli kad peštaju po meni, po mojim živcima i po mojem strpljenju, ah vidjet ćemo, uostalom vrijeme liječi sve rane i otkriva sva prije postavljena pitanja.
Post je objavljen 29.04.2005. u 22:53 sati.