Kad sam se prije četiri godine doselila ovdje gdje sada živim, mislila sam da mi ova kuća nikad neće moći biti dom. Bila je tako prazna, velikih pustih zidova, tako daleko od mojeg djetinjstva četiri kilometra zračne linije južno... Sve mi je smetalo. Zašto moram zaključavati ogradu? U stanu nije bilo ograde, jedna vrata manje za zaključati. Zašto su prozori tako veliki na kući? U mojoj staroj sobi bio je jedan veliki, uvijek zatvoren. I jedan manji, na kojem sam znala satima stajati i pričati s prolaznicima. Mojim susjedima, prijateljima, vlasnicima pasa, dečkima... Pod tim malim prozorom doživjela sam buđenje u pola jedan ujutro samo da čujem kako mi T pjeva. Nisam smjela sići, pa smo pričali preko prozora. Pitam se sjeća li se i danas te scene. Ja da, živo.
Pod ovim prozorom nitko mi neće moći pjevati. Jer su vrata od ograde zaključana.
Prošli su dani i tjedni. Počela sam osjećati neku toplinu iz tih hladnih velikih zidova. Obojala sam sobu u zeleno, stavila žute ormare, učinila je veselom. Došle su neke nove uspomene. Veliki prozori nisu uopće loši, sunce kroz njih samo za mene sja. Na zidovima drage fotografije, šećeri (sakupljam šećere iz kafića i lijepim ih na zid), kino ulaznice, sve opet nekako moje. Sada kad je proljeće sunčam se na terasi i učim u miru i tišini uz cvrkut ptica. I ne bih natrag, sad nakon četiri godine ne želim se vratiti u ono što sam ostavila u onom stanu. To je bilo tada, a ovo je sada. Gradim nove mostiće koji će se jednog dana opet srušiti i opet ću biti žalosna ali ću se ponovno naviknuti.
Zapravo ovo sve pišem jer sam primijetila u zadnje vrijeme da sam počela osjećati ono što sam mislila da je nemoguće - ovo jest moj dom i moje utočište. Dolazim doma iscrpljena, nekad od rada, a nekad od osobnih nevolja, ali čim zakoračim u svoju zelenožutu sobu, sve se nekako čini lakše i podnošljivije. Obožavam ovaj svoj kutak, vjerujem da nikome drugome ne bi ništa posebno predstavljao, ali meni tako puno znači...
A moja mama bi na to rekla: