Počeo sam o Ante Starčeviću i citatima * * Mit o Hrvatskoj Državi
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, padom Berlinskog zida, krahom komunizma i rasulom višenacionalnih državnih tvorevina, u Hrvatskoj se, usporedno s procesom državnog osamostaljenja, ponovno počeo buditi mit o Hrvatskoj Državi. Tako se plemenita ideja o narodnom i državnom osamostaljenju
i slobodi, koju je još prije dva stoljeća u političkom smislu prvi artikulirao dr. Ante Starčević, u konglomeratu Tuđmanovih povijesnih zabluda prometnula u novu instant ideologiju o stvaranju etnički čiste države, u kojoj bi sve trebalo biti skrojeno po mjeri i ukusu HDZ-ove stranke koja je imala “još desetljećima” vladati u njoj. Međutim, između dr. Ante Starčevića i onih koji se danas predstavljaju kao njegovi sljedbenici ima jedna bitna razlika! Dr. Ante Starčević promicao je ideju o slobodi i prirodnom pravu hrvatskog naroda na nacionalnu i državnu samostalnost ne iz razloga što bi hrvatska država sama sebi bila svrhom, nego zbog toga što je u njoj vidio okvir unutar kojeg je bilo moguće ostvariti temeljna i opća ljudska prava hrvatskog čovjeka i naroda koja ovi sve do tada nisu imali. Za razliku od onih koji na ulaze svojih kuća postavljaju natpise: “Zabranjen ulaz Srbima, Židovima i psima!” i onih koji sa saborske govornice poručuju “kako je podatak o smanjenju broja Srba sa devet na četiri posto jedna od najljepših vijesti u posljednje vrijeme”,
Starčević je još 1867. govorio: “Svaki je narod smjesa različitih naroda, različite krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da u njemu nema krvi ni primjese na primjer rimske, grčke ili barbarske… Danas nema nigdje čiste krvi hrvatske.” I već na toj temeljnoj razlici između plemenite ideje o hrvatskoj državi kao okviru unutar kojeg je moguće ostvariti temeljna i opća ljudska prava svih njenih građana i krvave zablude o hrvatskoj državi kao logoru u kojemu će svoja puna prava moći ostvariti samo čistokrvni i pravovjerni sljedbenici jednog lažnog i u samoj srži licemjernog mita, pada čitava ideološka arhitektura na kojoj se u proteklih desetak godina pokušavao izgraditi jedan retrogradni i anakroni sustav vrijednosti.
Jer, kada bi se dosljedno provodilo ono što zagovaraju ti raznorazni “državotvorci, pravaši i demokršćani”, onda bi i sam Starčević vrlo lako od Oca Domovine mogao evoluirati u “srpsko kopile”, jer kao što (ne) znamo majka mu je bila pravoslavka.
Zvono narodnog buđenja
Starčević se rodio 23. svibnja 1823. u Žitniku nedaleko od Gospića, od oca Jakova i majke Milice rođene Čorak iz Široke Kule, a preminuo je u tri sata u jutro 28. veljače, 1896. u svome Starčevićevu Domu u Zagrebu.