Znate što je sutra.
Subota.
A znate što to znači.
Vjenčanja.
Svake subote kolone okićenih sporovozećih auta trubama označavaju početak divnog prijateljstva.
Kad projure sućutno kimajući glavama odvojimo nos od stakla i pođemo za svojim poslom.
Moj najbolji prijatelj Zmijoljubac i brat Braco vole u takvoj prilici reći da se netko unesrećio. Budući se previše družimo i ja sam pokupila taj izraz, no najgore je što sam primjereno zabrinuta dok ga upotrebljavam.
Sram me bilo, umjesto da se veselim.
Ovog mjeseca vjenčanja je bilo u izobilju (čitaj : više od jednog i neugodno blizu).
Prvo rođakinja u prvoj polovici, a prošli vikend i Kolegica.
Naravno, nisam imala pojma za Kolegicu. Nikad nisam u toku.
Jedino što me tješi je pomisao da jedna druga osoba s faxa,draga prijateljica, vjerojatno isto nije imala pojma (zato što je prespavala pola tjedna prije toga i zato što, na 4 godini, i dalje ne zna kako se svi zovu)
Stojimo nakon predavanja i gledamo upravo razvijene slike.
Vjenčanje u Katedrali, pir pristojne veličine, pojava lokalnog Pevaljka, ludorije Kolege, lijepa vjenčanica, sve 5.
A onda se uhvatim kako gledam ima li kakvih promjena na trbuhu mladenke.
(Kolegice, oprosti mi.)
Znam,grozna sam, ali kad god čujem da se netko ženi, osobito ako su ljudi do 25 godina, odmah pomislim da su trudni.
Ako nisu trudni nije mi jasno zašto čine nešto takvo nerazborito sami od sebe.
Zmijoljubac mi objašnjava da, istina, ne možemo znati hoće li potrajati zauvijek, ali da to ne bi trebalo spriječiti ženidbu.
Nakon toga bilo je riječi o odgovornosti,ljubavi i sličnom, ali bila sam preuspaničena za promišljanje o rečenom.
Očito me još nije sasvim pustio teen-sarkastično-cinični nazor koji sam stekla u srednjoj.