Netko voli humoristične serije, a ja volim nogomet. Sinoć nešto pišem i slušam utakmicu. Igraju Chelsea i Liverpool, polufinale je Lige prvaka. Moj omiljeni igrač je Tomislav Ivić. Nogometni stručnjak i jezikoslovac. Ne znam koliko je dobar kao nogometni trener, ali meni je zabavan kao komentator. Volim tu vrstu humora. Nenamjernog. Nogometaši mi uvijek imaju zanimljiv rječnik: «u nogometu je sve moguće, lopta je okrugla», «ostavit ćemo srce na terenu», «utakmica traje 90 minuta». To su klasici. Nogometaši govore kao da svaka nova riječ košta milijune. Kao da im je netko zaprijetio «Sori stari, ali nove riječi koštaju, želiš li obogatiti fond riječi, morat ćeš potpisati za Real.» Ivić je svoje riječi davno usvojio, tamo negdje 70-ih, što je kupio-kupio. Zašto bi nabavljao nove, kad su ove stare skroz oke i nisu poderane. Govori hrvatsko-srpski jezik. Omiljena mu je riječ «tačno», a brije na dvije stvari: širinu terena i lijevo-desno. Meni je nogometni teren uvijek isti, ali Ivić vidi ono što ja ne vidim. Njemu se stalno nešto širi, pa govori: