Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se tražili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo.
Zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti.
/ Irena Vrkljan, 1930. /