Hamlet - (...) the paragon of animals – and yet, to me, what is this quintessence of dust?
Man delights not me – nor woman neither, though by your smiling you seem to say so.
Rosencrantz - My lord, there was no such stuff in my thoughts.
Hamlet, act II, sc II
Idem putem i smiješim se. U glavi mi je neki cirkus. Gomila kengura skače u kabini od one uspinjaće za skijaše dok se ista aritmično ljulja i poskakuje. Ili nešto slično. Kako zapamtiti nešto takvo, nešto što služi samo zato da idem putem i smiješim se. Idem niz nizbrdicu, opušteno, u teškim Yellow Cab cipelama, njihova masa mi produžuje korak, zamasi ruku prate dinamiku hoda. Dobro mi je. Djelujem energično, gledam naokolo bez nekog interesa, ali pogledom iza kojeg se krije samo meni znana potpuno bezazlena mentalna aktivnost. Vjerojatno ostavljam dojam nekoga samouvjerenog u svojoj bezbrižnosti. Možda djelujem asertivno, arogantno, možda djelujem mahnito... nije me briga. U svakom slučaju, nisam baš uobičajen prizor kad imam cirkus u glavi.
Trotoar je uzak, dva čovjeka se mogu jedva mimoići, ali ne ako jedan maše rukama i nogama kao da je pobjegao iz ludnice. U susret mi dolazi neki stranac, mršav, s naočalama, rijetke crvene kose. Susreću nam se pogledi i on naglo spušta svoj. Hod mu se mijenja, pokreti postaju inhibirani, nesigurnost izbija na površinu govorom tijela. Cirkus u mojoj glavi prestaje, usporavam, okrećem se bočno u pripremi za manevar mimoilaženja, smiješim se dobročudno i mumljam lagano "Dance me to the end of love" od L. Cohena. On perifernim vidom uočava promjenu i podiže pogled. Ja gledam u pod, smiješim se i mumljam veselo i u trenutku kad se mimoilazimo, pokraj njega, na manje od pola metra, prolijeće crni sportski Mercedes coupe, prestižući drugi automobil koji sasvim pristojnom brzinom ide uz uzbrdicu. Krajičkom oka vidim jedva punoljetnog majmuna, udobno zavaljenog u sjedište projektila od jedne tone i tristo konja, nezaustavljivo ubrzanog. Pogled mu je skinut iz besplatnog kataloga idiotskih manira sa malih ekrana, jedna ruka na volanu, druga na mjenjaču; potpuna bezobzirnost jasno dana na znanje svima. Ja i ovaj se mimoilazimo i nastavljamo svaki svojim putem. Moj cirkus nestaje. Idem putem i izgledam pogubljeno. Što bi bilo da ga nisam vidio? Što bi bilo da je on zakoračio na kolnik i pretvorio se u vreću punu polomljenih kostiju i rasprslih organa?
Što bi bio uzrok? Moj cirkus, njegova sramežljivost ili majmunov tata što mu je kupio auto? Nije uopće bitno.
Idem putem i smiješim se. I pazim. Može u isto vrijeme. Bez problema.
Guilderstern – Our names shouted in a certain dawn... a message... a summons... there must have been a momment, at the beginning, where we could have said – NO. But somehow we missed it. (He looks round and sees he is alone.) Rosen -? Guil -? (He gathers himself.) Well, we'll know better next time. Now you see me, now you – (And disappeares.)
Tom Stoppard; Rosencranz and Guilderstern Are Dead, Act III
Post je objavljen 28.04.2005. u 05:40 sati.