Pregled posta

Sabotaža pasivnih igrača

Već dugi niz godina unutar moje ekipe postoji tradicija roštiljanja za 1. Maj. Znamo mi vrlo često nabaciti roštiljadu, ali ove prvomajske su nekako uvijek bile najslađe. Na neku foru se svaki put stvori dobar štimung, svi su dobre volje, i uvijek se skupi mali milion ljudi. Obožavam dobru roštiljadu. Nema tog filinga kao kad se onako pripit zavaljaš u stolicu gol do pasa, dok prvomajsko sunce lagano nabacuje prvu bojicu na tvoj zimom ispran bljedunjavi ten, a miris pilećih krilca koje cvrče na gradelama u kombinaciji sa okusom hladne pive u ustima stvara nezamislivo ugodnu kemijsku reakciju u čitavom organizmu. U takvim trenucima ne postoje nikakvi problemi, ne postoji vrijeme, ne postoji ništa, samo sreća i zadovoljstvo u čistom izvornom obliku.

Postoji skupina ljudi koji isto tako tradicionalno pokušava na sve načine ukenjat svu ljepotu takvog dana. To su oni ljudi koje je sam sotona poslao iz pakla da zakompliciraju fazu organizacije, kako bi na po mogućnosti pokvarili to skoro pa sveto stanje svijesti koje bi trebalo uslijediti za 1. Maj. Ljudi o kojima pričam su takozvani pasivci.

Dozvolite mi da na trenutak opišem klasičnog pasivca. Pasivnost o kojoj ovdje pričam je nesposobnost pojednica za organizaciju sebe i/ili drugih. Pasivac ništa ne predlaže, on samo čeka da mu se predloži, na što on u najboljem slučaju ogdovara sa da ili ne. Često puta pasivac čak i ne iznosi na glas svoje mišljenje (ukoliko ga uopće ima), nego čeka do zandnjeg trenutka, kada je već sve 'na tapetu', te onda ubacuje primjedbe. Pasivac ima šupljinu u mozgu na mjestu gdje organizator uzgaja sive stanice za sposobnost kreiranja ideje i rješenja potrebnih za usklađivanje većeg ili manjeg broja ljudi, imajući na umu obaveze i želje svakog pojednica. Pasivac redovito ne cijeni trud pokretača i organizatora, i umjesto da prepozna određene kompromise koje je potrebno učiniti za dobrobit većine, on bez imalo takta ukazuje na niz nedostataka plana.

Da se razumjemo, pasivci isto tako mogu biti vrlo dobri ljudi u svakodnevnom životu. Ti dečki i cure u društvu su moji jako dobri frendovi. Jednina mana im je što su na neki način retardirani kad treba nešto predložiti, mućnut glavom, i mrdnut guzicom. Posebno mi živac dignu oni koji isto tako žele biti dio plana, ali iz nekog razloga samo gledaju lošu stranu i pesimistično dobacuju nedostatke u obliku pitanja, te sva rješenja očekuju od onog kojem je ideja pala na pamet. Hajde, ako već nisi sposoban sam nešto organizirati, makar se potrudi i izdvoji par sekundi procesorskog vremena tog zahrđalog komodorca ili spektruma kojeg nosiš u glavi, pa pronađi sam rješenje tog minijaturnog segmenta unutar većeg masterplana. Ali ne, taj bi bio najsretniji kada bi sve palo u vodu, a svi mi u mizeriji ostali doma plakati u očaju radi nedostatka kojeg je on prepoznao.

Unatoč svemu, na kraju uvijek nekako uspijemo iskemijat dogovor i sve se nekako samo od sebe posloži u savršen dan. Valjda ponekad treba stvari prepustiti višoj sili. Vjerovatno i samom bogu paše miris onog dima sa roštilja koji seže u nebo, pa on mrdne prstom kako bi sve ispalo dobro. Bit će tako valjda i ovaj put, mada je današnje planiranje bilo sve samo ne uspješno zahvaljujući pojedincima iz naslova.



Post je objavljen 27.04.2005. u 22:24 sati.