Dok su se barok i gotika
potajno gostili u slijepoj arhivi,
dok je vosak kapao u prazno
i stijenj kopnio od strasti
za drhtavicom podatnom,
udavljenoj u imenu bez adrese,
dok su se sluh i slutnja
oporavljali od prizora i psovke,
i prah padao po zaboravljenom sjemenju,
po finim neiskorištenim uzorcima,
čuo se šum poruke iz njenog osmijeha.
Iz večernje čeljusti
ispadale su njene ruke
vezane oko tvoga vrata.
Tama se razbuktavala!
Htjela se javiti
na nepoznatu adresu
vodenim pismom.
Telefonirati naslijepo,
okrećući po brojčaniku lišća,
po brojčaniku zvijezda.
Htjela je javiti o onom
što ne zna.
Pronađeno lice. Tajnu iz davnina.
Htjela je javiti sretnu vijest
da ljubi,
iz osame u snu,
da javi,
da drhtavica kopni kasna
i proljeće je.
Post je objavljen 29.04.2005. u 23:37 sati.