Svi se blogovci nešto pitaju, zašto smo svi manje više depresivni, pod nekim pritiskom,i samo o tome pišemo...
pa se to objašnjava lošim vremenom, privremenim pogoršanjem, manje više nekim stanjem ludila, PMSa, PTSPtija i pomanjkanjem životne radosti, nedostatkom novih snova i htijenja i sve neka tako čudna pitanja...
ali moje mišljenje o svemu tome i nije vrlo začuđujuće, jer valjda smo malo stariji, stoga ipak interesantniji od 15.to godišnjaka koji pišu o zločestim profesorima, kupila sam si novu pinkili jaknu,i sad sam happyli, dobila sam jebozovnu sms porukicu, a dal je od pravog, starci me dave jer mi ne daju van i sl...
Možda jesmo luđi, ali stvar je u tome da smo tu zato što smo ipak manje više svi u nekoj depresivno, maničnoj, kompulzivnoj fazi, bili, danas , sutra, jučer i jer smo možda ipak malo više knjiga pročitali i malo više toga prošli...probali, doživjeli, proživjeli, preboljeli, oporavili ili nepovratno potrošili srce, dušu i ranjeni se eto jadamo jedni drugima....
Ja sam iz jedne od tih faza...prošla toga i tih priča...( pogledaj prijašnje postove) pa bih i o tomu mogla nešto reči ili napisati barem
...dakle radila noći i noći na nekim tamo linijama i slušala o svemu i svačemu, plakali su mi , žalili se, jadali se neki primjeri su fakat bili ono strava,patologija, a neki čudni...
ja se ponekad našla ko u ulozi Draga Saveta.....ili Magda Veltruski....
- bio jedan jednom, nazvao pijan, plače, žali se, psuje državu i ministarstvo,repetira pištolj, pozdravlja se sa svima pa i sa svijetom jer mu eto ne priznaju neku žalbu na rješenje, a geleri mu još uvijek šeću po tijelu...i on će se ubiti, ne može više, cura ga ostavila...i kako njegovo vrijeme u priči prolazi, tako se on po malo i trijezni, i opisuje mi izlazak Sunca u rano jutro da li ispred ili iza Učke ne sjećam se točno, ali na kraju kaže -sorry što sam te ugnjavio, vidi što je lijepo jutro, evo sve je super i nice, a ja sad ipak idem malo spavati, bio sam u krizi...i morao sam to sa nekim podijeliti.....
i nakon 6-7 sati spike meni prođe noć...
-ima još jedna od priča, plače ona, ne zna što da radi, iz malog mjesta u Slavoniji je, udovica, relativno mlada, sa troje male djece, muž poginuo u ratu, od toga prošlo tri- četiri godine, snalazila se kako je znala, kad se desio jedan mlađi muškarac koji malo po malo gledao, prilazio, pričao, pristojan joj se nabacivao i sve bilo koliko toliko u redu. Oklijevala ona ,jer eto ipak je to malo selo, gdje već u sedam ujutro, kako i dolikuje, mlade i vrijedne snaše metu dvor od lišća i prašine, a popodne ne možeš proći ulicom, a da pola seoskih baba ne sjedi na klupčici pod orahom ispred svoje kuće i čuprije...hekla i čeka da ih se lijepo pozdravi....
i bilo kako bilo, polako ga ona ipak pustila u kuću, ali sve u pristojno vrijeme i trajalo to već nekih godinicu dana...poveo on nju ponekad na večericu, na ples i jednoga dana došao sa pozivom da zajedno odu na kirbaj(slav..prošćenje) u drugo selo. No, ne ode ona, iz nekog bezveznog razloga, ali on obeća da će u povratku navratiti do nje...
i bio on tamo i dosta popio, završio u lokalnoj birtiji da održi nivo alkohola, da mu kultura koju uzgaja u jetri ne ugine, a tamo lokalna Radodajka koja ga već neko vrijeme šaca...jer je pristao i njega još u ostalom nije probala...i kao fol treba nju voziti kući, a njemu je usput...i krenuli oni...laprdali nevezano o ovom i onom, valjda, kad on ipak u kasni noćni sat morao stati između sela, na pustopoljini, da piša..
... za to vrijeme zazvoni mobitel i ova Rajka se fino javi, ali ga ne obavijesti, niti prekine vezu....i kako bilo, da bilo fino ona njemu njegovu ruku među svoje noge, spustila svoju glavu u njegovo krilo...on pod utjecajem alkohola, a i prilika se ne propušta, pošto Udova stalno nalazila neke razloge..., pa ne sad,.... nije vrijeme.., netko će naići ....itditd...i počeli komentari o navigaciji, ti meni ovo, pa komentari o orijentaciji sad ti meni ono....i tako došao vrag po svoje, vrag ko vrag, znatiželjan i zao, a Udovica slušala jer joj je bilo čudno da je veza uključena, čuju se čudni zvuci,komešanje...sve do samog kraja ..a ...Udovica imala direktan prijenos, ko iz dramskog programa Hrvatskog radija nedjeljom uveče
i plače ona dalje...da on i dalje dolazi i nosi joj cvijeće, ništa mu nije jasno, ničeg se izgleda ni ne sjeća, piše joj pisma u kojima je pita da zašto ona plače, pa čime ju je to toliko povrijedio... a ona ne zna što da radi, upoznala ga sa djecom, pustila u kuću, kako je mogao...svi su oni isti i opet šta da ona sad radi, ne spava, ne jede, sjedi i plače...
i nema kome da kaže, zato i zove, jer ako ikome zucne, sigurno će početi priča....i bla bla...a ja sam samo glas preko slušalice, nepoznat netko i njoj će biti lakše...
a?? društvo moje, al život priča priče, malo gore, malo bolje, ali ih ni jedna sapunica ni moja tajna, sudbina ili kako se sve ne zovu oni časopisi koji pišu o životu...ko Ana Žube...ne stvara kao život
i sad se svi pitamo, pa i ja, zašto smo tu na blogu,... ujutro, navečer, jučer, danas, sutra, sad i nikad....zašto jedni drugima pišemo i pričamo svoje osjećaje....??!!
zato što smo samo slova na ekranu, i sve je to vitrualni svemir, nestvaran netko, tko pročita ili ne pročita, može pričati, ali nema straha da će naš netko prepoznati, znati da smo to mi,da ćemo morati zbunjeno gledati u pod kad se sretnemo, jer smo stvorili sebi i drugima neku drugu sliku o sebi,....pa upravo zato što smo anonimni, neznani...pričamo relativnu istinu o sebi....jer je ovako lakše, a za javnost i dalje moramo nositi masku pozitive, kreative...nečeg, a ničeg...
možda mi i zbog toga, malo nisu jasni, oni prijedlozi da se fino osnuje neki klub, pa da svi imamo sjedeljku i upoznavanje...
pa to imam, i ja , a vjerojatno i vi, svoj neki drugi život, za koji svi znaju a opet i imamo svoju malu tajnu...koju smo podijelili sa svima i s nikim....
kako je ono već bilo... zaklela se ko, kome, da se sve tajne doznaju...
Post je objavljen 27.04.2005. u 01:05 sati.