tvoje pismo
elegantni pokreti prstiju
linije tebe uklesane u njegovano lice vjecnosti
a mislila sam da plasis se bjeline papira,
da nemas joj sto reci
samo uzdah
kao mracni putevi
siromasne ulice selektivnog sjecanja - pune htijenja,
pune vrelih doza kafeina i divljih rijeci,
kao aleje
zaspale
ukradene sitnim satima tvoje upornosti
okicene drvoredom misli,
tvoja pisma uvijek me pronadju
postanu moja definicija
bodu me kao komadici stakla
razloze stvarnost na mutne sjene
vidim te kroz staklo boce zamazano otiscima
kvare ti odsjaj
nisi savrsen
Post je objavljen 27.04.2005. u 02:20 sati.