Kako sam već rekao, u početku sam namjeravao napraviti kratki prikaz novoizišle knjige u izdanju Hrvatske uzdanice, no, "kratki" prikaz na kraju je ispao neprimjereno dug za jedan post na blogu, pa sam ga bio prisiljen rascijepiti na dva dijela. Prvi dio ste mogli čitati jučer, a drugi, ako vam se da, možete danas...
HRVATI USKOPLJA - okolnosti i perspektive, Zbornik radova s Okruglog stola održanog 9. veljače 2002. g. Hrvatska uzdanica, Uskoplje, 2005. str:120
Dr Tvrtko Krajina u svom radu o zdravstvu polazi od činjenice da unatoč ogromnom napretku medicinske tehnike i tehnologije, bolesnika nikada nije bilo više nego danas, te se zalaže za usmjeravanje zdravstvene službe na unaprjeđenje i čuvanje zdravlja, a ne da bolest postane motiv i cilj zdravstvenog rada.
"Zdravlje nije samo zbroj zdravih funkcija i što manji broj anomalija i bolesti. Zdravlje ima svoju intimu, motiv, slobodu, ponašanje i životni stil, kako u pojedincu, tako i u narodu, na koje utječu nasljeđe, okolina, ekonomija, električna energija, zaposlenost, industrija, agronomija i kultura, pismenost i informatizacija,”
piše dr Krajina, te pri tome upire prstom u goruće probleme koje utječu na zdravstveno stanje Uskopljana. Prije svega to je nezaposlenost, zbog koje postoji višak vremena, pa, navodi autor, raste alkoholizam, igre na sreću i delikvencija, raste pobolijevanje stanovništva od nezaraznih bolesti (KBS), tlaka, šećera, reume, debljine, a zbog stresa, sukoba i rata rak je, navodi se, čak 700 puta češći nego prije rata.
Nakon kratkog osvrta na administrativne probleme ustroja zdravstvene zaštite, dr Krajina zaključuje da su, pored dovoljnog broja liječnika i pristupačnosti zdravstvene službe, za efikasne pomake u unaprjeđenju i očuvanju zdravlja potrebni i razum, znanje, umijeće i radne navike svih Uskopljana.
Izuzetno zanimljiv članak o obrazovanju kao uvjetu opstanka za ovaj Zbornik napisao je Jozo Jurina. Upoznavajući sažeto potencijalne čitatelje s ustrojem školstva u BiH i FBiH, Jurina naglašava da
"načela “Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju”, usvojene na 11. zasjedanju Generalne konferencije UNESCO-a 1960. godine, promoviraju i afirmiraju hrvatski zahtjev za ravnopravnošću u obrazovanju i pravo izbora nastavnog plana i programa. Poštivanje raznolikosti i promoviranje jednakosti u obrazovanju, uspostavljanje suradnje među narodima temeljna su načela navedena već u samom uvodu konvencije."
Međutim, upozorava Jurina, i pored Ustavnih rješenja u obrazovanju stalni su pokušaji da se hrvatskom narodu ospori pravo na ostvarenje i izgradnju hrvatskog školskog odgojno – obrazovnog sustava, te tim pokušajima autor suprostavlja argumente koji nepobitno govore u prilog ustavnog i neotuđivog prava hrvatskog naroda u BiH na odgojno obrazovni sustav i odgojno-obrazovne ustanove na svom, hrvatskom jeziku. Jurina pri tome povlači paralelu između BiH i Švicarske čiji bi sustav obrazovanja bio najprimjereniji obrazovanju u BiH, te, pri tome, citira Tomasa Fleinera:
“Da u svakom (švicarskom) kantonu policajci moraju nositi istu uniformu, da je standard jedinstvenog jezika – njemački, Švicarska više ne bi postojala”.
Primjenjena na naše prilike ova Fleinerova misao govori u prilog tezi da je zalaganje za unitarizam, jednako štetno za opstojnost BiH kao države kao i zalaganje za njenu podjelu, budući da su to, u suštini, dvije strane iste medalje.
Obrazlažući stanje školstva u Uskoplju u kontekstu gore naznačenih odnosa, autor ističe jedan podatak koji može samo radovati. Naime u poslijeratnom periodu, to jest od školske 1994./95. godine do danas broj učenika u uskopaljskim školama ima tendenciju stalnoga rasta, što je uvjetovano intenzitetom povratka Hrvata na svoja ognjišta. Tako je u školskoj godini 1994./95. u srednju školu bilo upisano 164 učenika, a 2001./02. godine 400 učenika. Uz ovaj ohrabrujući podatak autor ipak, na kraju, naglašava potrebu očuvanja, stalnog jačanja i ulaganja u prosvjetu, znanost i kulturu, budući da su to, kako je rekao, najvitalniji vidovi društvenog života kroz koji se ogleda nacionalna povijest, cjelokupna kulturna baština, ali i perspektiva svakoga naroda.
Govoreći o stanju u kulturi i njenom položaju u našem širem okruženju, Josip Mlakić se u svome radu Općenito o stanju u kulturi, ponajprije zalaže za definiranje onih segmenata kulturne infrastrukture koji nas u Uskoplju interesiraju i za čiju realizaciju postoje barem osnovni preduvjeti, te naglašava da bi se to trebalo učiniti na jedan zaista studiozan način, a nikako na brzinu, tek da bi se zadovoljila određena forma. Iako je svjestan činjenice da bi, u sadašnjoj praznini, svako nabrajanje potrebnih, stvari koje nedostaju u kulturi zazvučalo megalomanski, Mlakić ipak, kao prioritet, naglašava potrebu otvaranja javne knjižnice, što smatra minimumom minimuma za jednu sredinu poput Uskoplja. Taj problem bi se, drži on, morao rješavati prioritetno i uz suradnju općinskih struktura i kulturnih udruga koje danas djeluju u Uskoplju.
Nedavno preminuli dopisnik Slobodne Dalmacije iz Uskoplja i veoma aktivni član Hrvatske uzdanice Josip Šenda u svom prilogu piše o utjecaju sredstava priopćavanja na sve segmente društvenog života u složenim bosanskohercegovačkim prilikama, te o odnosu kojeg prema medijima imaju svi važniji akteri na toj zamršenoj sceni. Pri tome, dakako, autor nije mogao zaobići manipulaciju medijima od strane političkih elita, čiji pojavni oblici su u BiH svakodnevno vidljivi, a one najizrazitije primjere manipulacije autor i izrijekom navodi. Šenda progovara i o maćehinskom odnosu prema medijima svih onih koji bi u Uskoplju o njima trebali skrbiti, te navodi pozitivne primjere Skopaljskog vjesnika i Radio postaje Uskoplje, koji su u znatno težim vremenima od današnjih uspješno nadvladavali sve poteškoće kojih nije bilo malo i koje nisu bile male, pri tome uspješno gradeći image kvalitetne i rado slušane radio postaje i izvan uskopaljskih okvira, odnosno rado čitane i iznimno dobro prihvaćene novine. No danas ni Radio Uskoplja ni Skopaljskog vjesnika nema, a autor sebi i nama postavlja pitanje: Zašto? No, odmah potom daje i prijedlog za obnovom rada Radio postaje i ponovnog pokretanja Skopaljskog vjesnika. Vrijeme će pokazati hoće li itko nastaviti ovu ideju pokojnoga Šende, hoće li se i kada skupiti u Uskoplju kritična masa onih koji će moći i znati realizirati ove, više nego zahtjevne, projekte.
U svom izlaganju naslovljenom Djelovanje crkve – služenje čovjeku Ante Šarić nastoji ukazati na teološko tumačenje djelovanja Crkve kao služenja čovjeku, ne misleći pri tome samo na njeno karitativno djelovanje, već na cjelovito promicanje čovjeka i nastojanje da se stvara ozračje u kojemu će se on moći potpuno ostvariti.
Kao jedan od elemenata hrvatskoga zajedništva kršćanstvo je u prošlosti duboko prožimalo život Hrvata Uskoplja, a i danas ostaje važan znak identiteta i snažan dokaz trinaeststoljetnom postojanju Hrvata na ovim prostorima,
piše Šarić, te dodaje da kršćanstvo po svojoj naravi i poslanju ima što reći i kulturi našega vremena osobito na razini vrednota.
Vrijednosti predstavljaju pravu dušu kulture, njezinu nutarnju snagu. Društvo je jako i zdravo kad ima jezgru vrijednosti koje brani i koje ističe u svojim kulturnim očitovanjima. Jedinstvo društva ne postoji danas jer je došao u pitanje glavni stup kulture – sustav vrednota. Povijest nam jasno govori da kultura, što se temelji na prvenstvu materijalnog, ne može voditi humanijem življenju.
Autor potom govori o konkretnim vidovima djelovanja, a kao prvi korak ističe mijenjanje slike Crkve u našim glavama (“Ako želimo da Crkva nešto više učini, potrebno je zanimati se više za novu viziju Crkve”), a potom navodi da je bitno upoznavati i čuvati kulturnu baštinu, ali se okrenuti sadašnjosti i tražiti opće dobro i, na kraju, okrenuti se pravim, istinskim vrednotama.
Na kraju ovoga Zbornika nalazi se rad još jednog uskopaljskog svećenika. Josip Lebo piše o otvorenosti Crkve za kulturu, te odmah na početku, pišući o odnosima crkve i kulture i otvorenosti crkve prema kulturi navodi riječi pape Pija XI koji je rekao kako se ne bi nikako smjelo izgubiti iz vida da je prvotna zadaća Crkve da donosi Evanđelje, a ne kulturu i civilizaciju., a ukoliko ona donosi kulturu i civilizaciju onda to čini preko Evanđelja. Autor nakon toga na temelju relevantnih crkvenih dokumenata podrobno analizira odnos Crkve prema kulturi i pitanjima kulturnog i crkvenog napretka te ističe da je
kršćanstvo kroz svoju povijest prepoznalo ove bitne elemente kulture i potpomažući razvoj tih bitnih elemenata podržavalo i promicalo kulturne blagodati u pojedinim narodima. Kršćanstvo je napokon shvatilo da se pravo na kulturne blagodati mora priznati svima i da se isto tako treba provoditi u djelo.
U drugom dijelu svoga rada Lebo ističe činjenicu da su u našim konkretnim prilikama osjeća sve veća potreba da se kršćanin – pojedinac angažira na kulturnom planu, na svim područjima života, radeći na promicanju čovjeka i njegovih darova, te daje primjere konkretnih vidova djelatnosti među kojima župama, kao mjestima razvijanja vjere i aktivnosti, te župnim programima, koja dalje razrađuje, pridaje ključnu ulogu.
Objavljivanjem radova s Okruglog stola u ovom Zborniku još jednom je istaknuta potreba sustavnog promišljanja egzistencijalnih pitanja budućnosti i sadašnjosti Hrvata u Uskoplju, a ona je, ujedno i poziv za izlazak iz pasivnosti i za sudjelovanjem u oblikovanju javnog života što, kako naglašavaju u Hrvatskoj uzdanici, podrazumijeva i zauzimanje za pravedna rješenja društvenih problema, njegovanje autentičnih vrednota i odupiranje sveprisutnoj kulturi destruktivnosti.