Volim se zavaliti u kadu, odvest misli na pašu, slušati cvrkut ptica, razmišljati o životu, katkad i o njemu... uživam, dok mi se tijelo ne počne tresti od hladnoće, puštam vruću vodu... nije gotovo, tek je počelo...
Neshvaćam puno toga u životu, ponajprije sebe... nisam zadovoljna životom, niti ću ikad biti, znam pohlepna sam, i sebična, umjesto da uživam u onom što imam i što mi život pruža... nisam ovako zamišljala svoj život, mislim nisam ni mogla, ipak sam ja još samo obična klinka.... u svojih 15 godina nisam uživala u životu, lažem, možda i jesam tj. sigurno jesam, ali ja to neshvaćam, ili nemogu, ili neželim.... u nekim trenucima sam bila sretna, u oblacima, u nekima nesretna, tužna, povrijeđena i sama, najrađe bi nestala sa ovog svijeta... od kad sam krenula u srednju, u mom životu uglavnom prevladava razdoblje tuge, ali ima i onih dana koje bi htjela ponovo proživjeti....
ON-----nedostižan. Mislim da je on jedino biće kojeg volim i kojeg ću voljeti. Vidjela sam ga recimo pet puta, možda manje, imala sam priliku razgovarat s njim, spapčila sam se ko zadnja pič.... još i sada žalim radi toga... buraz se znao s njim, ali tada sam bila dijete, nisam znala ni ko je ni šta je, nije ni on to znao! Ja sam samo jedna u nizu koja ga ''voli'', a možda i nisam... ne, ne nadam se, ne živim od toga, otišao je, otišao je u drugi grad, baš kad sam ga ja toliko zavoljela. Ima sve u životu, čini se da je sretan, ima djevojku, želim mu svu sreću... i na kraju : ON MENE NI NE POZNAJE....
Post je objavljen 26.04.2005. u 22:37 sati.