Bilo bi glupo govoriti da sam te znao u dušu, bilo bi pretenciozno razmišljati kako smo bili najbolji prijatelji, ali ono što je istina je da si ti znao mene, i ja sam znao tebe, što je sasvim dovoljno da nekog zavoliš i da ga prihvatiš kao prijatelja. No, ono što je ostalo iza tebe nije samo sjena prošlosti, ono što je ostalo je trag u našim srcima. Kako ovo patetično zvuči, jel tako? Ali ne obaziri se, umorni prijatelju, to je samo pokušaj da te zadržim u sjećanjima i da ti ne zaboravim lice. Znaš, nisam ni jednom pogledao tvoju sliku otkad si otišao. Bojim se da ni neću! Nekako je bolje da te stavim negdje duboko u srcu, kao vječni spomen činjenici da si propustio i nisi imao priliku proživjeti neke od najljepših događaja u čovjekovu životu.
Volio bi da sam te mogao upoznati onako u dušu, ali nisam imao prilike. Otišao si bez pozdrava, kao povjetarac što je tek minutu bio tu, a više ga nema.
Ne boj se, zaboravit te neću! Kako bi mogao zaboraviti tvoj osmjeh svako jutro, tvoje lice koje je uvijek bilo spremno za šalu, tvoje priče, ali i pogled, tvoj zaljubljeni pogled. Volio si to o čemu si pričao i uživao si u tom. Razumijem, vjeruj mi! I ja imam svoju opsesiju. Tvoja su bili motori, moja je košarka! Ali neću o tome.
Nekako mi ova priča skrenu u tužne vode, a to i nije baš jednako tvom karakteru!
Sjećaš se kako smo znali pod njemačkim često prepisivati? U biti, većinom sam ja prepisivao od tebe, al nek to bude naša tajna. Kad si kupio mobitel ,meni se svidio i mjesec dana kasnije ja sam sebi takav kupio. Kad je počela školska godina, u trećem razredu, nismo te previše spominjali. Možda je tako najbolje, što ti misliš?!
Ali garantiram ti da te se svatko sjetio puno puta!!!
Sve mi ovo nekako patetično zvuči, a htio sam da bude u tvom stilu, onako veselo.
Sjećaš se kad si u Zodijaku na jednom tulumu pio Red Bull i votku?!
Pitao si hoću li ja probati, al ja sam već pio neko suvo crno vino, pa sam rekao da neću.
Dobar tulum, priličan broj pijanih ljudi, al mislim da si ti bio najpijaniji.
Ne znam više što da kažem, i ne znam više što da mislim. Kad si odlazio toga se ni ne sjećam. Sjećam se samo kako je Stipina glava pala na moje rame kad je ona truba počela svirati….
Sjećam se naših lica, još jezivo začuđenih…
Ako sam koga uvrijedio ovim tekstom što se nadam da nisam, ispričavam se.
A ti prijatelju, odmaraj se… možda jednog dana…dotad….
Rest in peace
Post je objavljen 26.04.2005. u 19:46 sati.