Tek danas shvaćam da je ono značio kraj. Dvije rečenice, tužni pogled i grčenje brade, stisak zuba, sve samo da suza ne izda. Al vidjela sam ih u kutovima zelenih očiju.
Pusti me molim te. Zar je nakon svega to tako puno tražiti?
Samo si to rekao ni riječi više. Stao i gledao, zelene oči su opet bile tužne. Znala sam, samo da sam riječ rekla ostao bi. Da sam ti rekla da te želim kraj sebe ostao bi. Znam da bi, vidjela sam ti to u zelenim očima. One mi nikad nisu znale lagati. Htjela sam da odeš! Da možemo i ti i ja konačno početi živjeti. Spustila sam glavu i napravila korak nazad. Kosa mi je padala preko lica i nisi mogao vidjeti koje tupilo osjećam. Nisam bila tužna, samo sam bila sama. Istinski sama. Nisam dizala glavu, čekala sam da odeš. Nisam mogla gledati zelene oči kako opet odlaze od mene. Pogledala sam tek kad si bio toliko daleko..nisi se osvrtao.
Dragi, zaslužili smo i ja i ti kraj ove priče. Zaslužili smo nove ljude. Ko zna možda i budemo sretni s njima. Nismo imali više ništa jedno drugom za dati. Gorčinu i isprazni poljubac možda, ništa drugo. Živjeli smo u prošlosti, u sjećanjima, u lijepim danima. Oprosti mi al od danas želim gledati druge oči, prije nego što svoje sklopim i poljubim druge usne. Želim gledati druge oči, ne više neću tažiti one tvoje zelene. Ne trebaš mi..nove staze..novi putovi..čekaju me.
Post je objavljen 26.04.2005. u 12:27 sati.