Nisam dugo bila, moram priznati...evo spremam se za spavanac, ucila sam sve dosad i tako...
O cemu sam htjela pisat-o politici mi se neda, o faxu isto,o prijateljima....hm...
Uglavnom, u srednjoj skoli sam imala the best frend, bile smo bliske, izlazile van, opijale se, hvatale decke i sve cool. Medjutim, sve je to prolazilo za godine puberteta i doba kad su neki jos naivni, a neki malo lukaviji. Ja sam pripadala onoj prvoj skupini.
Sve pocne s malim stvarima, skolsko iskoristavanje, ja streberica i dobra pomoc u prepisivanju.
Naravno, bila sam pomoc i u drugim stvarima; ljubavni savjeti, tjesenja nakon roditeljskih svadja.
Ta moja nekadasnja frendica me imala na raspolaganju kad god je zatrebalo, neki bed, bilo sta....
I onda nekom sporije nekom brze proradi pamet...meni sporije, jer uvijek radim sa srcem, tek kad sam dosla u neke 20-e sam aktivnije pocela rabiti ratio.
Postala sam sve svjesnija iskoristavanja moje energije, svakako one pozitivne... razgovori s njom su postajali sve naporniji...postoje ljudi koji crpe nasu pozitivnu energiju,,,pocela sam dolaziti doma nakon trosatnih kava iscrpljena, bezvoljna i svadljiva.
Zamislite da vam neko godinama servira neke negativne price, negativne stavove etc....
I tako sam dosla do zakljucka, da tome treba stati na kraj. Onda sam shvatila da ta moja frendica mene uopce ne poznaje...toliko je bilo slucajeva kad sam bila prozivana u potpunoj nevinosti....upotrebom svakavih rijeci i to je boljelo...uglavnom, otisla sam na fax i prijateljstvo je postajalo sve bljedje, gasilo se, a meni bilo sve lakse....onda sam napravila kobnu gresku i to me zna proganjati u snovima, cesto sam poslije toga vodila monologe sa sobom umjesto dijaloge s osobom s kojom sam imala sve samo ne iskreno prijateljstvo i kad se sve zbroji i oduzme, ja sam isto kriva zbog svog kukavicluka, straha od neshvacanja- al to je bit odrastanja.
Uglavnom, greska je bila u tome sto sam pristala joj bit vjencana kuma, jebiga, zena zatrudnila, pitala me, i u tom momentu je opet srce radilo, sjetila sam se i dobrih dana i zamaglila samoj sebi pogled.
To je bilo prije 5-6 godina, a definitivno nismo u kontaktu, mada u istom gradu, skoro 2 godine.
Nekako gledam na to kumstvo mozda pretradicionalno, ali zao mi je sta nisam bila iskrena i sto sam u tom slucaju bila ko ona, a od toga sam pobjegla.
Mozda ovo sve zvuci ko preposesivni odnos- pa bio je, al ne s moje strane...i naravno nije presao neke granice(if you know what I mean)....ne zelim da me se pogresno shvati, neke osobe traze svoje zrtve, ispusne ventile, netko tko ce uvijek u svako doba imat neku dobru rijec, neki korisni savjet.
A u cijeloj prici najvise zamjeram sebi...jedino sto sam danas malo mudrija, malo opreznija....mada covjek cijeli zivot uci, i ponekad izgubi oci na ledjima....
Post je objavljen 26.04.2005. u 01:27 sati.