Lebdim.
U zadnih par dana sam napisao podosta tekstova, ne znam broj, ni ne želim znati. Pisao sam više nego zadnjih nekoliko mjeseci. Nisam čak ni tražio inspiraciju već sam uzeo lap-top i zatvorio se u sobu. Izlazi sam samo radi posla, jela i ipak osnovne higijene. Nisam samo pisao, i čitao sam neke stare članke sa kojekakvih net stranica što su mi se u tom trenutku učinili interesantnima. A bili su prazni. Čitao sam ta slova, te riječe. Skupovi rečenica bez ikakvog značenja, ispraznost. Gomila nevrijednih informacija. Naravno, sve sam ih pročitao i napunio glavu još većom ispraznošću. Uzaludno utrošeni prostor. Opet. Ne da mi se ni razmišljati o prioritetima i kategorizacijama što bi bilo dobro za mene. Naravno, svi drugi pokušavaju nametnuti nekakve svoje principe i mišljenja kao moje prioritete. No vidi se u njihovim očima da nisu ni sami sa sobom to do kraja rasčistili već su samo odlučili slijepo slijediti. Možda bi mi to trebao biti prioritet, slijepo slijediti. To me podjeća na jedan dokumentarni film. I to o jastozima. Naime, dotično društvo u sezoni parenja se seli u toplije krajeve slijedeći jedan drugoga. Kamera ih je odlično pikazala. Hodaju u koloni, veliki i ponositi slijepo slijedeći svoga prethodnika. No onda se kamera diže. Što je kamera više to vam je jasnija bizarnost situacije i postane vam ih žao. Slijede jedan drugoga u krug, veliki krug. Najvjerovatnije će uzaludno uginuti jer svu će energiju potrošiti na put. Nagon ih tjera dalje, tjera u smrt. Bojim se da ni mi nismo bolji. Jedina razlika je u tome što mi imamo puno veći krug, nepregledan krug kojeg naravno ne možemo vidjeti.
Post je objavljen 25.04.2005. u 23:25 sati.