np Explosions In The Sky – Great Death
Onaj ogoljeni, iskonski, blues me je uvijek smorao, kako bi rekli Beograđani. Ne volim blues, eto, rekao sam to ponovno. I smatram da je to moje potpuno pravo da kažem isto kako netko drugi ima pravo blues voljeti. Naime, uhvatili su me ponovno na 'baketinu' iliti 'na tanak led' u subotu Vito i Mate Plavi. Blues ovo, blues ono… svaka čast, ali meni je taj linearni blues nakon petnaest minuta ispaljenje dosadan, kao i dalmatinsko klapsko pjevanje koje nema instrumentalizacije, uostalom, ta dva glazbena pravca i jesu jako slična. Elegična. Ja tu ne čujem šarm i uzbuđenje koje od glazbe tražim. Čast iznimkama. Priznajem, eklektik sam i kontroverzna sam osoba. To govorim jer obožavam agresivnu i žestoku muziku, ali i bezgranično volim psihodeliju, jer, ipak, Pink Floydi su vjerojatno još uvijek za mojeg ovozemaljskog života najslušaniji bend, i smatram ih alfom i omegom moderne glazbe, a psihodelija temperamentno ima dosta sličnosti sa navedenim pravcima – sjetna je i melankolična. Također, slažem se da se blues isprepliće kroz mnoge bitne bendove i njihovu mjuzu, između ostalog, i Floydi imaju blues stvari, ali ne i cijelu ploču, pobogu! A kamoli diskografiju…
I tako sam se ja zajapurio za šankom. A nije prvi put.
np Explosions In The Sky – The Moon Is Down
Post je objavljen 24.04.2005. u 23:46 sati.