Odem iz zg da odmorim živce, umjesto odmora igram se psihijatra. Nakon duljeg objašnjavanja kako svijet funkcionira ( a kad drugima daješ savjete nevjerojatno kako sve kužiš i kako je jednostavno kad nisi ti u pitanju ) odustajem jer vidim da nema smisla. I onda poruka....pokajnička.....godinama nakon prekida on se kaje...naravno da me ne zanima. Bili smo relativno dugo skupa ( 3 godine ) a opet premalo da ga upoznam. Nisam ni slutila koliko se netolerancije i agresije skriva u njemu. I sad se on kaje....Jebe se meni. Zar je potreban niz godina da muškarac shvati koliko sam se trudila i davala sebe u vezu?!
Navečer odlučim prošetati-sama. Kao točka na i bio je gospodin "diplomirao sam u roku...tralalalala". Naravno da mi nije palo na pamet pitati ga kako auto ( iako bi to bio za njega jako nizak udarac-hehe ). Prošla sam kraj njega sa smješkom na licu. Nije mi stalo. Drag mi je, ali ipak....ne hvala.
Smiješna mi je cijela situacija. Dva pokajnika, jedna majka koja mi plače na ramenu jer joj je sin solo a ona hoće unuke, i moj dragi koji ne želi skratiti muke i meni i sebi prekinuvši svoju trulu vezu nego vjeruje da je najbolji ljubavničko-prijateljski odnos. Gledam ga kako se drži za zadnje niti iz čistog straha od samoće. A nije ni svjestan koje je sve misli potaknuo u meni, koju lavinu osjećaja i želje za stvarima i događajima o kojima nikad nisam razmišljala. I kao stalo mu je...uh...
Opet je nekako oblačno vani, promjenjivo ali uglavnom tmurno.
Post je objavljen 24.04.2005. u 19:34 sati.